Trideset dana svjetla… i šta onda?

U Lininom telefonu nalazio se snimak njenog glasa star godinu dana, koji nije poslušala nijednom. Uoči Bajrama ugasila je alarm koji ju je budio na sabah trideset noći zaredom. Stavila je telefon na sto i rekla mužu: «Sutra me nemoj buditi».

Drugog dana Bajrama otvorila je oči u jedanaest sati. Pružila je ruku prema telefonu prije nego što je ustala. Prošla je njena slika s porodične posjete, pa druga slika, a zatim dva sata. Muž je donio mali tanjir i rekao: «Ovo je bio tvoj doručak». Ostavila je telefon u stranu; hljeb se već osušio.

Tokom cijelog mjeseca klanjala je sabah, čitala deset stranica svake večeri i zvala oca svakog popodneva. Sada je knjiga ostala na istoj stranici tri dana. Podigla je telefon da ponovo uključi alarm, a onda joj pogled pade na naziv snimka: «Nova Lina». Ispod njega je bio još jedan fajl s istim imenom, godinu dana stariji. Prst joj je prešao preko dugmeta za reprodukciju, ali ga nije pritisnuo. Zatvorila je listu snimaka i zaboravila na alarm.

Možda poznaješ ovu prazninu nakon sezone koja te nosila: za čitanje je postojalo vrijeme, za ustajanje je postojao neko ko ustaje s tobom, a onda si ostao sam pred zadatim terminom. Ne moraš suditi o iskrenosti cijelog tog mjeseca. Pogledaj prvi dan poslije njega: šta je to nestalo oko tebe prije nego što si rekao da si se promijenio?

Tri dara koja nestaju odjednom

Ramazan ti pruža tri besplatna dara.

Prvi dar je usklađeno vrijeme koje svi znaju: zora, iftar i teravija. Ne odlučuješ kada ćeš početi, jer vrijeme odlučuje umjesto tebe.

Drugi dar je okruženje koje te gura u istom smjeru, onoliko koliko tvoje mjesto to dopušta: kuća koja se smiri poslije teravije, ili mahala čiji se dan vrti oko vremena iftara. A onaj ko živi tamo gdje ulica uopće ne primjećuje ramazan, zna koliko taj mjesec oteža kada ovaj dar izostane.

Treći dar je društvo koje korača istim korakom s tobom: ukućani koji ustaju na sehur, ili prijatelji koji poste pa se niko ne čudi što odbijaš poziv na ručak. A onaj ko živi sam, zna da ovaj dar ne dolazi sam od sebe; mora ga sam stvoriti: poziv prije sehura, ili prijatelj koji pita.

Ako ti ova tri dara zvuče poznato, to je zato što su to ista ona tri uslova koja smo vidjeli u poglavlje 1, pod ramazanskim imenima: vrijeme koje odlučuje umjesto tebe, mjesto koje te podstiče i društvo koje te vidi.

Ima onih koji klanjaju samo u ramazanu, pa poslije njega čuju: bio si dvoličan. Ali ništa ne dokazuje da je lagao samog sebe čitav mjesec. Možda su mu samo izostala sva tri dara odjednom; a to zaslužuje preispitivanje prije donošenja suda o njegovom srcu.

Kako psihologija objašnjava ovaj nagli kolaps? Istraživačica Wendy Wood objašnjava da navika ne opstaje samo u snazi volje. Ona se veže za stabilne signale oko sebe: mjesto, vrijeme i poznata lica¹. Kada se ovi signali promijene odjednom, ponašanje gubi nit koja ga je držala, čak i ako želja u njemu ostane potpuno iskrena.

Kada nestane okruženje, ponašanje gubi ono što ga je podržavalo. Prekid ima i druge razloge koji se tiču Line, a njeni izbori poslije Bajrama dio su toga. Ali samo samooptuživanje skriva ono što je nestalo oko nje.

Ono što ostaje nakon zanosa

Hanzala je rekao Ebu Bekru da se njegovo stanje mijenja kada napusti Poslanikovo, s.a.v.s., društvo i vrati se svojoj porodici, djeci i imetku. U društvu opomene prisjećao se ahiretskih stvari onako kako to nije ostajalo u istom stepenu izvan njega, pa je to razmimoilaženje nazvao licemjerjem. Ebu Bekr mu odgovori da i sam to doživljava. Zatim odoše zajedno Poslaniku, s.a.v.s., i Hanzala spomenu šta mu se dešava. Stigao je odgovor da stalnost tog stanja pripada nečem drugom, i da u životu postoji vrijeme za ovo i vrijeme za ono.

Hanzala se nije zadovoljio donošenjem presude o samom sebi. Opisao je gdje mu se stanje mijenja, a zatim upitao. A Ebu Bekr nije svoje iskustvo pretvorio u mjerilo kojim odbacuje pitaoca; spomenuo je da i sam osjeća isto.

I kod tvog obećanja ova razlika koristi: hlađenje osjećanja ne dokazuje da je ono što si uradio bilo lažno. Možeš zadržati malo djelo kada entuzijazam splasne, i popraviti njegovo vrijeme i ono što ga podržava. To ne znači smjenjivanje ispunjavanja obećanja i njegovog kršenja; hadis govori o promjeni stanja sa spominjanjem Boga i životnim brigama, a ne o dozvoli za kršenje obaveza.

Na kraju odgovora stoji: «Ali, o Hanzala, čas za ovo, čas za ono»².

Tvoje vremenske prekretnice

Istraživačica Katy Milkman, u svojoj knjizi How to Change, objašnjava ideju u čijim je ranim istraživanjima učestvovala³. Spremniji smo započeti novu naviku u trenucima kada osjećamo da okrećemo staru stranicu i otvaramo novu. Poput prvog dana u mjesecu, rođendana, ili povratka s putovanja. Ovi trenuci nas odvajaju od stare verzije nas samih. Makar na trenutak, novi početak postaje moguć.

U studiji u kojoj je učestvovala s dvojicom kolega, istraživači su pratili ponašanje hiljada ljudi⁴. Bilježili su pretrage riječi «dijeta» na internetu. Pratili su posjete univerzitetskoj teretani i online ugovore o posvećenosti ličnim ciljevima. Sva tri obrasca su se podudarala. Jasni skokovi koji se ponavljaju na početku svake sedmice, svakog mjeseca i svake godine. A zatim postepeno opadaju s prolaskom dana.

Snimak koji nije otvoren

Sjetila se dvadeset sedme noći: tog dana je snimila poruku pod nazivom «Nova Lina»: sabah, čitanje, poziv ocu i ostavljanje telefona poslije večere. Sada je napisala dužu listu na novom papiru i zalijepila je na frižider. Muž je prošao, pročitao prvu pa posljednju stavku: «Sve ovo sutra?». Rekla je: «Nadoknadit ću».

Vratila se na snimak da doda još jedno obećanje. Našla je poruku od prošlog ramazana onakvu kakvu ju je ostavila, i sjetila se da je odgađala njeno slušanje do sljedećeg ramazana. Zatim je ponovo pročitala papir s frižidera: nijedna stavka nije imala određeno vrijeme, i nije znala koga će obavijestiti ako propusti čitanje.

Prvog dana sljedećeg mjeseca, dva dana nakon papira na frižideru, Lina je izabrala jedan dar: njena prijateljica je pita svakog utorka za njenih deset stranica. Poslala je termin prije nego što je napravila novu listu. I te večeri pročitala je dvije stranice. Prvog utorka prijateljica je upitala: «Dokle si stigla?». Lina je sjela uz knjigu umjesto da piše dugačak odgovor, a zatim poslala broj stranice. U četvrtoj sedmici je otputovala, i pitanje je stiglo dok je raspakivala torbu u drugoj sobi. Ostavila ga je bez odgovora. A kada se vratila, zamalo je odgodila knjigu za prvi dan sljedećeg mjeseca. Imenovala je šta je izostalo: mjesto čitanja, a ne njena cjelokupna želja. Pročitala je dvije stranice prvog utorka nakon povratka, a zatim odgovorila: «Samo ove dvije danas». Prijateljica reče: «Pitat ću te onda sljedećeg utorka».

Vratio se i poziv ocu, iako ne svake večeri. Poslušala je stari snimak do kraja; nasmijala se kada je njen glas obećavao deset navika od jutra do mraka. Rekla je mužu: «Treba mi neko ko pita nakon što zanos prođe». Odredila je mjesto za knjigu poslije večere, i na malom papiru zabilježila plan od dvadeset minuta dizajna svake večeri. A u rubriku svjedoka ovaj put je upisala: Babo.

Nakon Bajrama

Uzmi pet minuta sada. Zapiši naziv jedne navike koju si održavao u tom mjesecu pa je ostavio, a pored nje ono što ju je podržavalo — vrijeme, mjesto ili društvo. Zaokruži ono što je prvo nestalo. Izaberi najmanju verziju da je vratiš, i odredi joj vrijeme u naredna tri dana. Zatim danas pošalji svom svjedoku rečenicu s vremenom i djelom o kojem će te pitati nakon sedmicu dana.

I Lina je nazvala oca i rekla mu sve: kurs, razgovor za posao i novi posao. Šutio je dugo, toliko da je pomislila da se veza prekinula. Zatim reče: «Dođi u subotu».