Advokat u tvojoj glavi

Mjesec dana nakon upisa na kurs, Lina je počela sažimati cijelu svoju sedmicu u jednu jedinu riječ, sve dok joj prijateljica nije postavila pitanje za koje nije imala riječ.

Sjedile su za malim stolom. Prijateljica je spustila šolju na tacnu i rekla: «Zvala sam te dva dana». Lina je rekla: «Moje okolnosti». Otvorila je kalendar da joj pokaže obaveze za četvrtak i termin propuštenog časa u srijedu. Prst joj je prešao preko subotnjeg kvadrata, ali ga nije otvorila. Tamo je sat vremena za njenog oca ostao bez ikakve oznake.

Prijateljica je upitala: «Da sam ja tebi ponudila isti izgovor, bi li mi povjerovala?». Lina je okrenula telefon licem prema stolu. Pitala ju je o njenom poslu, prijateljica je odgovorila i nije se više vraćala na to pitanje.

Vratila se kući. Spustila je torbu pored stola i izvadila papir za prijavu s kojim je započela kurs. U kalendaru su bila dva slobodna sata u srijedu ujutro, u kojima je mogla završiti posao za četvrtak, ali se oni ne vide kada se cijela sedmica posmatra u jednom prikazu. Uvećala je taj dan i ugledala dva sata bez ikakvog naslova. Čula je ključ u vratima. Suprug je upitao: «Je li počeo čas?». Odgovorila je: «Sedmica je bila iscrpljujuća», i vratila prikaz cijele sedmice, pa su ta dva sata ponovo nestala.

I nije riječ «okolnosti» samo Linina riječ.

Zatvaraš knjigu koja je otvorena pred tobom. Odlučuješ da večeras ne učiš. Nisu prošle ni dvije sekunde, a izgovor je već spreman: Vruće je, sedmica je bila naporna, sutra ima dovoljno vremena. Došao je potpuno spreman, kao da ga je neko unaprijed pripremio.

Ko je pripremio taj izgovor tako brzo?

To je vješt advokat koji živi u tvojoj glavi. Njegov zadatak je da pred samim sobom izgledaš nevino. On ne mijenja ono što si uradio; mijenja razlog koji govoriš sebi o onome što si uradio. I govori tvojim vlastitim glasom, pa ne čuješ advokatsko izlaganje, već čuješ istinu.

Carol Tavris i Elliot Aronson opisuju ovog advokata u knjizi «Greške su napravljene (ali ne od mene)»: Mislimo da vidimo istinu jasno, a vidimo je iz ugla koji nam prija¹.

Nepodnošljiva napetost

Kada se tvoje djelo sukobi s tvojom slikom o sebi, javlja se unutrašnja napetost. S njom ne možeš dugo živjeti. Psiholozi to nazivaju «kognitivnom disonancom»².

Tvoj um može riješiti ovu napetost prilagođavanjem slike ili tumačenjem djela, jer je to brže od promjene samog ponašanja. Ostaviš treninge mjesec dana i kažeš: «Ovaj mjesec je izuzetan, a sljedeće sedmice ću nadoknaditi». Slika ostaje netaknuta.

Leon Festinger i James Carlsmith tražili su od učesnika da rade monoton fizički posao punih sat vremena. Zatim su od nekih zatražili da sljedećem učesniku kažu da je posao bio zanimljiv, za jedan dolar, a od drugih istu tu laž za dvadeset dolara³.

Iznenađenje je bilo u tome što su oni koji su dobili samo jedan dolar na kraju zaista povjerovali da je posao bio zanimljiv, mnogo više od onih koji su dobili dvadeset.

Onaj ko je uzeo dvadeset dolara pronašao je vanjsko opravdanje za svoju laž: novac. A onome s jednim dolarom to nije bilo dovoljno, pa je promijenio svoje tumačenje iznutra: Posao je sigurno morao biti zanimljiv, jer zašto bih to inače rekao?

Dokaz koji traži sam sebe

Kada tvoj um želi unaprijed određen ishod, on traži dokaz koji mu odgovara, a zanemaruje ono što ga uznemirava. Strogo pristupa dokazivanju onoga u šta ne želi vjerovati, a popustljiv je prema onome što želi. To je «motivisano rezonovanje»⁴.

Julia Galef naziva takav um «mentalitetom vojnika»: brani svoj položaj po svaku cijenu. Suprotstavlja mu «mentalitet izviđača», čija je jedina briga vidjeti mapu onakvom kakva jeste, a ne onakvom kakvom bi želio da bude, čak i ako ishod bude neprijatan⁵.

Prije nego što se izgovor zaokruži

Vjerovjesnik ﷺ je krenuo na pohod na Tebuk, a Ka'b ibn Malik je ostao. Ka'b priča da tog dana nije bio ni slab niti je imao malo imetka; imao je dvije jahalice. Izlazio bi da se pripremi, pa se vraćao ne uradivši ništa, govoreći u sebi: «Ja to mogu stići». Vojska je krenula, a on je rekao da će se pripremiti za dan ili dva i stići ih. I isto to odgađanje se ponavljalo sve dok nije propustio polazak.

A kada je saznao za povratak Vjerovjesnika ﷺ, počeo je razmišljati o izgovoru i tražio savjet od razboritih ljudi iz svoje porodice. Zatim je čvrsto odlučio govoriti istinu. Došao je i spomenuo svoju vještinu u raspravljanju: «Zaista mi je data sposobnost dokazivanja». Ali je priznao da nije imao nikakvog opravdanja za svoj izostanak⁶.

Upečatljivo je to što priča počinje prije izgovora, rečenicom o sposobnosti koju ne prati stvarna priprema. I u samom Ka'bovom kazivanju, nemogućnost smišljanja argumenta nije bila problem. Mogao ga je osmisliti, ali je izabrao opisati ono što je zaista uradio.

Ovdje se priča susreće s korakom našeg alata: činjenice na prvom mjestu, a zatim tumačenje. Priča ima i svoj nastavak kojem ćemo se vratiti kada budemo govorili o povratku.

﴿بَلِ الْإِنْسَانُ عَلَى نَفْسِهِ بَصِيرَةٌ ۝ وَلَوْ أَلْقَى مَعَاذِيرَهُ﴾ sam čovjek će protiv sebe svjedočiti, uzalud će mu biti što će opravdanja svoja iznositi. (El-Kijame: 14–15)⁷.

Cijela rečenica

Ponekad advokat bira iz govora ono što mu prija. Možda čuješ izreku: «Gospodar gleda u srca». To nije hadis u tom obliku. U vjerodostojnom hadisu stoji: «Allah doista ne gleda u vaša tijela niti u vaše imetke, nego gleda u vaša srca i vaša djela» (Muslim 2564)⁸.

Srca i djela zajedno. Ne moraš čuti uobičajenu frazu da bi primijetio obrazac: pamtimo dio koji odgovara našoj slici, a zaboravljamo dio koji nas poziva na djelo. Ispitivanje advokata počinje vraćanjem cijele rečenice.

Ispitivanje advokata

Advokat se ne može otjerati, jer je on dio načina na koji svi razmišljamo. Ali se povremeno može pozvati kao svjedok koji opisuje činjenice, a ne kao branilac koji za njih izmišlja pokriće.

Riječ iznad tri činjenice

Lina je na papiru napisala: «Moje okolnosti», a ispod tri riječi: «posao, umor, obaveze». Zatim je podvukla crtu ispod «Moje okolnosti», kao da će ta crta pretvoriti riječ u dokaz. Vratila se na srijedu u kalendaru i otkrila da je posao za četvrtak počela raditi poslije večere, tačno u vrijeme časa. Sjetila se prijateljičinog pitanja i poželjela odgovoriti da je njena sedmica bila drugačija. Otvorila je staru poruku od prijateljice u kojoj je tražila kratak poziv; imala je samo pet riječi, bez dugog dogovaranja. Izvadila je drugi papir. Napisala je naslov: «Šta se desilo», i poslije toga nije napisala ni reda. A u telefonu, pored očevog imena, stajao je propušten poziv od one noći upisa, na koji još nije uzvratila.

Lina je zapisala: «Propustila sam čas u srijedu; kasno sam počela raditi posao za četvrtak». A ispod: «Nisam sjedila kod oca sat vremena u subotu; nisam ostavila prostora za to». Zastala je, a zatim dodala: «Nisam rekla ocu da sam se upisala».

Telefon joj je zazvonio s poslovnom porukom, pa je vratila papir u ladicu. Sljedeće srijede sjetila se časa tek kada je pola već prošlo. Ovaj put nije napisala «moje okolnosti». Opisala je ono što je propustila onako kako jeste: pola časa, a ne cijeli kurs. Zatvorila je dokument na kojem je radila i otvorila preostalu polovinu. U četvrtak ujutro vratila se snimku časa i zapisala svoje pitanje na margini bilježnice.

Dva dana kasnije nazvala je prijateljicu. Sedam minuta. Prijateljica je rekla: «Mislila sam da si me zaboravila». Lina je odgovorila: «Govorila sam 'moje okolnosti' umjesto da kažem šta sam uradila». Zaćutale su na trenutak, a onda ju je upitala šta ima novo u njenom danu.

Spustila je telefon i zapisala vrijeme poziva pored činjenica. A što se tiče reda o ocu, s njim još ništa nije uradila.

Iskreno svjedočenje

Koja je to jedna riječ koja sažima sve tvoje izgovore, baš kao što «moje okolnosti» to čini kod Line?

Izgovori te nikuda ne vode.

U ponedjeljak ujutro u Lininoj firmi počela je sedmica zaključivanja mjeseca. Na svom stolu zatekla je najvišu gomilu fascikli u odjelu, spustila je torbu na pod i otvorila prvu fasciklu dok je još stajala.