Desert nakon salate

Lina je osoba na koju se oslanja cijelo računovodstvo u njenoj firmi. I u sedmici u kojoj je zaključila mjesečne račune dan prije roka, odgodila je subotnji sat kod svog oca po treći put.

U ponedjeljak je u računima pronašla razliku između dva broja koja nije bila veća od cijene šoljice kafe. Niko osim nje to nije primijetio, ali ona nije mogla ostaviti to za jutro, pa je ostala u firmi do jedanaest navečer. U utorak je kolegica iz odjela bila odsutna, pa je Lina prenijela njene predmete na svoj sto. U četvrtak je direktor pred cijelim odjelom rekao: «Da nije bilo Line, ne bismo zaključili ovaj mjesec». Prije nego što je ugasila računar, sabrala je sate koje je dala firmi preko radnog vremena: četrnaest sati.

U četvrtak navečer otvorila je kalendar u telefonu. U subotu je stajao sat s naslovom «Otac», koji je već dvaput pomjerala, a razloga za drugi put se više nije ni sjećala. Pritisnula ga je prstom i prevukla na sljedeću subotu. Rekla je sebi: «Puno sam radila ove sedmice, zaslužujem subotu za sebe». Ocu još ništa nije napisala.

Isti taj račun odvija se i za tvojim stolom.

Odlučio si da danas ne jedeš slatkiše. Naručuješ veliku porciju salate, bez hljeba. Osjećaš malo zadovoljstvo sobom. Zatim te neko pita želiš li komad kolača. Pristaješ ne razmišljajući dvaput. Ne osjećaš krivicu. Naprotiv, osjećaš da si to zaslužio, kao da ti je salata kupila dozvolu da poslije nje pojedeš šta god želiš.

Nakon što uradimo nešto dobro, osjećamo da smo stekli kredit koji možemo potrošiti na kasniji propust. Pretvaramo dobro djelo u izgovor, kao da prvo poništava drugo. Psiholozi ovaj mehanizam nazivaju «moralnim licenciranjem»¹.

Pa kako se to dešava, a da ne osjetimo nikakvu kontradikciju?

Robert Kurzban u svojoj knjizi «Zašto su svi (osim tebe) licemjeri?» opisuje um kao skup podsistema koji ne provjeravaju neprestano rad jedni drugih²; poput upravnog odbora čiji se članovi nikada ne sastaju.

Kredit koji umišljamo

U jednoj studiji učesnici su odbacili eksplicitne diskriminatorne izjave, a zatim pročitali scenario za posao koji se obično pripisuje muškarcima. Muškarci koji su prvo dokazali svoju «nevinost» bili su skloniji dati prednost muškarcu za taj posao više od svojih vršnjaka; ta razlika se nije pojavila kod žena³.

Kasnija metaanaliza objedinila je desetine studija i otkrila mali, ali promjenjiv efekat⁴. Dobar postupak se kod nekih od nas i pod određenim okolnostima zaista može pretvoriti u izgovor.

Odmor kaže: «Uradio sam posao, pa ću se odmoriti». A licenciranje kaže: «Uradio sam dobro tamo, pa imam pravo zabušavati ovdje». Problem nastaje kada tvoje postignuće postane dozvola za kršenje obećanja ili zanemarivanje nečijeg prava.

Ispunjavanje obećanja ne dijeli se na dva računa. U naredbi o ispunjavanju stoji: ﴿يَٰٓأَيُّهَا ٱلَّذِينَ ءَامَنُوٓاْ أَوْفُواْ بِٱلْعُقُودِ﴾ O vjernici, ispunjavajte obaveze! (El-Ma'ide: 1)⁵. Nemoj dobro djelo koje si učinio koristiti kao odgovor na drugo obećanje koje nisi održao.

«Kako da klanjam dok još uvijek griješim?»

Sjećaš li se termina kojim smo otvorili ovu knjigu? Petnaest minuta svakog dana, na poslu ili fakultetu, koje ne propuštaš. Sada imenujemo ono što mu odgovara: pet namaza u toku dana. U onih petnaest minuta imaš zapisano vrijeme, lica koja te čekaju i nekoga ko bilježi prisustvo. A u namaskim vremenima ne čeka te direktor koji bilježi tvoje odsustvo. To je razlika u praćenju, a ne objašnjenje za svaki izostanak; jer čak i jasan termin može biti narušen onim što se dešava u tebi.

Lina je iskoristila svoje dobro na poslu da sebi dozvoli popuštanje prema ocu. A ima onih koji rade suprotno: ostavljaju dobro koje žele jer još nisu popravili drugu grešku. Kažu: «Kako da obavljam molitvu dok još uvijek radim to i to?».

Da je savršenstvo bilo uslov za početak, niko nikada ništa ne bi započeo. Možeš čuvati svoje namasko vrijeme i istovremeno popravljati ono u čemu griješiš. Prvo djelo ne poništava drugo, niti drugo mora da ti oduzme prvo. To je preispitivanje dva računa, a ne presuda koju donosiš protiv sebe.

A u Kur'anu stoji: ﴿إِنَّ الْحَسَنَاتِ يُذْهِبْنَ السَّيِّئَاتِ﴾ Dobra djela zaista poništavaju hrđava. (Hud: 114)⁶. Ajet dolazi zajedno s naredbom o obavljanju molitve. Dobro djelo je korak koji činiš, a ne nagrada koju čekaš tek kada postaneš savršen.

A ostaju i treća vrata, koja alati ove knjige ne otvaraju. Ima onih koji su prestali klanjati ne zbog nedostatka praćenja, niti iz straha od licemjerja, već zato što više nisu sigurni. To je stvaran razlog, a ne izgovor advokata u glavi, i nije ispravno tretirati ga kao izgovor. Alati ove knjige odgovaraju na pitanje: «Zašto odgađam ono u šta sam uvjeren?», dok onaj pred ovim vratima pita prije toga: Jesam li uopšte uvjeren? Njegovo pitanje zaslužuje iskreno čitanje druge vrste i razgovor s nekim ko može podnijeti pitanje bez panike i žurbe. Sve što ovo poglavlje može jeste da ga ne miješa s onim ko traži izgovore: prvome treba odgovor, a drugome ogledalo.

Jedno mjerilo za posao i dom

U subotu je Lina spavala do deset. U tri sata je otvorila poruke s ocem i napisala: «Tata, sedmica zaključivanja mjeseca me iscrpila. Sljedeće subote, ako Bog da». I prije nego što je pritisnula «pošalji», iznad onoga što je napisala vidjela je dvije svoje stare poruke koje su završavale istom rečenicom.

Nije poslala. Otvorila je novu stranicu u bilješkama i stavila cijelu svoju sedmicu na jedan spisak: četrnaest sati prekovremenog rada. Predmeti odsutne kolegice. Mjesec zaključen dan prije roka. I u posljednjem redu: sat vremena za oca, odgođen po treći put. Da joj je kolegica došla s tabelom u kojoj višak na jednoj stavci pokriva manjak na drugoj, vratila bi joj je za minut. A to je upravo ono što je sama uradila sa svojom sedmicom. Zatim se zapitala: treba li joj još uvijek odmor? Spavala je do deset, a od umora te sedmice nije ostalo ništa osim priče o njemu.

Vratila se u poruke, obrisala ono što je napisala i ukucala: «Dolazim u četiri». Minut kasnije otac je odgovorio: «Stavio sam vodu za čaj».

Otac je izvukao tavlu ispod kauča; nisu igrali još od njene prve godine fakulteta. Pričala mu je o zaključivanju mjeseca, a ne o kursu dizajna. Telefon joj je bio u automobilu, baš kao i prve subote. A kada ga je upitala za nastavak priče o njegovom prvom poslu, bacio je kockice i rekao: «Za to treba subota duža od sat vremena». Izgubila je prvu partiju, pa se otac nasmijao: «Računovođa, a ne znaš brojati?».

Kada je otac vratio tavlu pod kauč, prošao je puni sat, a rezultat je bio dva-jedan za njega. Na vratima je rekao: «Sljedeće subote, u četiri». U automobilu je pronašla poruku od kolegice koja pita za neki predmet, pa je odgovorila: «Sutra ujutro». Zatim je otvorila spisak, obrisala riječ «odgođeno» iz posljednjeg reda i umjesto nje napisala: «Puni sat. Izgubila dvije partije».

Obećanje koje je ostalo

Zapiši večeras jedno obećanje koje ti je ostalo, a pored njega dobro djelo koje koristiš da opravdaš odgađanje. Razdvoj ih i odredi prvu radnju i njen termin u toku sedmice. A kada taj termin dođe, zabilježi šta si uradio, a ne šta si osjećao da zaslužuješ.

U domu je Karim glasno razgovarao sa svojim timom u igrici. Cimer je iz kreveta počeo govoriti: «Možeš li malo smanjiti…», a Karim je rekao: «Važi» prije nego što je ovaj završio. Cimer se nasmijao: «Nisam ti ja otac». Karim je stišao glas, ali se nije nasmijao.