Koliko puta si počeo ispočetka?

U tvom danu postoji jedan kratak termin. Otprilike petnaest minuta.

Ako si zaposlen, to je jutarnji sastanak kojim direktor započinje dan. Ako si student, to je predavanje u osam ujutro, ono na kojem se prisustvo proziva po imenu.

Ne izostaješ s njega. Stižeš nekoliko minuta ranije, čak i ako si kasno legao, čak i ako je hladno, čak i ako na njemu nema ničega što bi zapravo vrijedilo slušati.

A sada zamisli da si izostao. Jednom, pa još jednom, a onda je izostajanje postalo navika.

Šta se događa? Odbitak od plate, zatim sumnja kod direktora: može li se računati na njega? A student zna kraj: gubi pravo na potpis.

Račun se ne polaže samo za tih petnaest minuta, već za ono što to govori o tebi: ako ne možeš sačuvati petnaest minuta dnevno, kako ćeš bilo koga uvjeriti da si sposoban nositi preostalih osam sati? To je logika direktora, i mi je savršeno razumijemo sve dok dolazi izvana.

A sada malo okreni ogledalo.

U tvom danu postoje i drugi kratki termini, petnaest minuta ili manje, koje si obećao sebi, a ne svom direktoru: kratka šetnja prije posla, deset stranica prije spavanja, ili poziv majci svake večeri.

Koliko puta si ih propustio ove sedmice?

Koliko puta si rekao: «Od prvog u mjesecu počinjem», a onda potrošio novac koji si planirao uštedjeti prije nego što je mjesec stigao do polovine? Koliko puta si stavio knjigu pored jastuka, a zatim pružio ruku prema telefonu? Koliko puta si porodici obećao veče s njima, a kada je pala noć, bio si prisutan samo tijelom? I koliko puta si ponovio isto obećanje, istim riječima, kao da se onaj ko te sluša ne sjeća prošlog puta? Ti se sjećaš. Znaš termin koji si pustio da prođe. I znaš lice onoga ko te čekao kada si mu ponovo rekao: sutra.

Ova prekršena obećanja nisu uzela samo tvoje vrijeme. Uzela su bistro jutro od tvog sna, lekciju iz tvog studija koja se mogla natenane shvatiti, i druženje u tvom domu koje se više nije ponovilo. Zatim su uzela nešto tiše: tvoje povjerenje u vlastitu riječ. Počeo si slušati sebe kako govoriš «uradiću», a već čekaš izgovor koji će uslijediti. I kada praviš novi plan, pišeš ga dok u tebi neko već sumnja u njega prije nego što si i počeo. To je cijena koju plaćaš čak i kada te niko ne krivi. Koliko obećanja možeš prekršiti prije nego što tvoja riječ za tebe postane tek puki prijedlog?

Ako je tvoj odgovor «nebrojeno puta», nisi sam. I nisi nužno lijen niti slabog karaktera.

Pogledaj razliku između dva termina. Termin koji ne propuštaš ima vidljiv oblik: fiksno vrijeme, pozivnicu u kalendaru i nekoga ko bilježi prisustvo. A termin koji propuštaš ima sve osim toga. Nema odbitka, nema prijekornog pogleda, nema imena na spisku.

U poznatom istraživanju, dva ekonomista su pratila hiljade članova američkih fitness klubova¹. Oni koji su odabrali mjesečnu članarinu plaćali su više od 70 dolara mjesečno, a išli su u prosjeku oko 4,3 puta mjesečno. To znači da ih je jedna posjeta koštala više od 17 dolara. Da su kupovali pojedinačne karte, plaćali bi 10 dolara po posjeti.

Nisu plaćali članarinu za vježbanje. Plaćali su za osobu koja su vjerovali da će postati.

Problem, dakle, nije u tome što ne znaš šta trebaš raditi. Znaš ti to vrlo dobro.

Ali pregledna studija koja je objedinila stotine istraživanja otkrila je da ljudske namjere objašnjavaju tek oko 28% razlika u njihovom ponašanju, u prosjeku². Namjera jeste važna, ali ona sama po sebi ne otkriva šta se dešava između obećanja i djela: tu su navika, prostor, umor i osjećaj kojem ne dajemo ime.

Motivacijska predavanja mogu probuditi tvoju želju za promjenom. Ali buđenje je jedno, a istrajnost nešto sasvim drugo, za šta su potrebni koraci prilagođeni tvom danu, a ne zanos jedne noći. A samooptuživanje te može nakratko pokrenuti, a zatim te potpuno iscrpiti.

Najveća poteškoća je to što ostati sam sa svojim mislima nije uvijek ugodno.

U eksperimentu objavljenom u časopisu Science, dobrovoljci su sjedili sami petnaest minuta³. Bez telefona, bez knjige, bez ičega osim svojih misli. Od njih je traženo da se zabave razmišljanjem. Pored njih se nalazilo dugme kojim su sebi mogli zadati blag elektrošok, koji su ranije već isprobali.

Među onima koji su rekli da bi platili novac samo da ga ponovo ne dožive, dugme su pritisnule dvije trećine muškaraca i četvrtina žena. A jedan čovjek ga je pritisnuo čak 190 puta.

Neki od njih su radije izabrali elektrošok nego da ostanu sami sa svojim mislima. Tih petnaest minuta koje tako pažljivo čuvamo za direktora, nekima od nas je preteško provesti nasamo sa sobom u sobi.

A izvan te sobe postoje pitanja koja također odgađamo. Počinjemo iznova, opet i opet, a nikada ne sjednemo da se zapitamo: zašto sam prošli put stao?

Ova knjiga je upravo onih petnaest minuta od kojih bježimo: iskren razgovor sa samim sobom, jezikom psihologije. A uz nju, između poglavlja, riječi mnogo starije od same psihologije osvjetljavaju istu misao iz drugog ugla.

Likovi koje ćeš sresti u ovim poglavljima nisu dokumentovani slučajevi iz klinike ili istraživanja. Oni su složeni likovi sačinjeni od situacija koje su mnogi doživjeli, kako bi približili ideju – i možda ti liče više nego što bi želio.

I ne pokušavaj primijeniti cijelu knjigu odjednom; to je i sama jedna od zamki s kojima ćemo se susresti. Čitaj je polahko, a zatim izaberi jedno poglavlje koje ti najviše liči i jedan alat iz njega, pa počni s njim. Ostalo može sačekati.

Neću od tebe tražiti da po hiljaditi put počneš ispočetka. Tražim od tebe nešto malo teže: da ostaneš sa samim sobom sve do kraja poglavlje 1.

Kada je tvoje odsustvo iz vlastitog života postalo uobičajeno?

I nećeš čitati sam. Kroz cijelu godinu, od kraja jednog ljeta do kraja sljedećeg, pratićemo dvije osobe: Karima, koji po prvi put napušta porodični dom noseći sa sobom kovertu koju ne želi otvoriti, i Linu, računovođu koja godinama odgađa ono što voli i ima bilježnicu koju ne želi nikome pokazati. Njih dvoje se ne poznaju, a pred svakim od njih je godina koja neće proteći onako kako su planirali.