Peti alarm

Nije ostalo na jednoj partiji. Narednih noći počeo je igrati nakon što njegov cimer zaspi. Niko ga ne pita kada će je ugasiti. Jedna runda smjenjuje drugu, sve dok ne ugleda svjetlost kroz prozor. Počeo je pisati sve što bi mu palo na pamet. Jedan igrač je pogriješio u potezu, pa mu je Karim napisao uvredljivu rečenicu i poslao je. Nije mu znao ime, niti je zamišljao njegovo lice dok to čita.

Sljedeće noći se pridružio timu u kojem su neki članovi znali njegovo pravo ime. Tim je izgubio rundu sličnu onoj prvoj. Napisao je istu onu rečenicu, a onda obrisao polovinu. Pojavila se poruka od saigrača: «Šta si to napisao?». Ostavio je kursor da treperi.

Prošle su tri sedmice u takvom stanju: Karim ostaje budan uz igricu do zore, a nekoliko sati kasnije na telefonu mu zvone dva alarma. Prvi se zove «Predavanje u osam», i za njega ustaje istog trena; nije ga propustio nijednom otkako je nastava počela, jer profesor proziva prisustvo po imenu, a Karim stiže deset minuta ranije. Drugi se zove «Trčanje», postavio ga je prije dvije godine, a odazivao mu se samo dvije sedmice. Svakog jutra ga utiša palcem, a da i ne otvori oči. Cimer ga čuje, ali ništa ne komentariše.

Na putu do predavanja otvorio je u telefonu spisak «Ova godina»: trčanje, knjiga svakog mjeseca, engleski. Zatim je ispod dopisao: «Nakon ispita». Telefon čuva oba termina zajedno, a Karim poštuje samo jedan.

I svako od nas ima alarm koji utiša palcem.

Petnaest do pet. Alarm zvoni.

Pružaš ruku ne otvarajući oči i pritiskaš dugme: «Odgodi».

Samo pet minuta.

Zvoni ponovo. Odgodi. Treći put. Četvrti put.

Peti put ustaješ, a ono zbog čega si postavio alarm već je prošlo: trčanje prije gužve, sat učenja, ili obećanje koje si sinoć dao samom sebi.

A sada ponovi isti taj prizor, uz samo jednu promjenu: ovaj put te neko čeka. Ispit u osam, ili prijatelj koji stoji s autom ispred tvojih vrata.

Koliko puta ćeš pritisnuti «Odgodi»?

Nijednom.

Alarm je isti. Krevet je isti. Umor je isti. Pa šta se onda promijenilo?

Prije nego što odgovoriš, sjeti se sinoćnje noći. Dok si bio budan, isplanirao si svoj dan. Sat za učenje, pola sata za šetnju, a zatim zadatak čiji rok ističe. Rekao si to sasvim ozbiljno. A ujutro si prekršio prvi termin, pa si sve ostalo gurao pred sobom do večeri. Sada prekasno otvaraš dokument, skraćuješ ono što je tražilo pažnju i izvinjavaš se onome ko čeka. Umor nije nestao zato što si odgodio. Pridružili su mu se žurba, nelagoda i posao urađen ispod tvojih mogućnosti. I isti prizor bi se mogao ponoviti sutra, ako se večeras zadovoljiš još vatrenijim obećanjem, a jutro ostaviš potpuno istim.

Svako obećanje koje prekršiš uči te da ne vjeruješ tako lahko sljedećem. Kažeš: ovaj put je drugačije. Ali ne pripremiš ništa drugačije. Telefon ostaje pored tebe, patike u ormaru, a termin bez tačnog sata. Zatim se čudiš kako prijatelju ispunjavaš riječ, a sebe ostavljaš da čekaš. Pogledaj to jasno prije nego što potražiš objašnjenje koje te tješi: ti si taj koji se nije pojavio, i gubitak tog termina pao je na tebe. Priznanje nije dovoljno da to popravi, ali te sprječava da izbrišeš cijenu. Sada stavi ta dva termina jedan pored drugog. Šta si obezbijedio za termin s prijateljem, a nisi postavio za svoj vlastiti?

Ono što se promijenilo nije tvoja volja. Promijenili su se uslovi.

Tvoja posvećenost postoji, a pomažu joj vanjske stvari: neko ko zna za tvoje obećanje, prostor koji te za njega priprema i tačno određeno vrijeme.

Prvi uslov: Da te neko vidi

Malo priznanje koje te može uznemiriti: dobar dio naše discipline uopšte nije naš. Mi ga posuđujemo.

Od profesora koji bilježi prisustvo, prijatelja koji čeka u automobilu, i pogleda ljudi kada uđemo kasneći.

To je vanjski posmatrač, a njegova snaga leži u tri osobine:

• Trenutna je: zakasniš danas, i platiš cijenu danas.
• Vidljiva je: postoji neko ko vidi tvoje kašnjenje i bilježi ga.
• Neupitna je: nema prostora za pregovaranje. Ispit će početi sa tobom ili bez tebe, i avion će poletjeti sa tobom ili bez tebe.

A što se tiče tvog obećanja samom sebi, njegova cijena je odgođena, niko ga ne vidi, i o njemu se uvijek može pregovarati: «Od sutra».

Zato naša obećanja samima sebi tiho umiru. Ne zato što smo lažovi, već zato što su rođena bez svjedoka. Ili barem tako mislimo.

Od malih nogu Karim je bez pogovora slijedio očeva pravila i majčine rasporede; rekao bi «važi» i to uradio. Na fakultetu ne propušta nijedno predavanje na kojem mu prozivaju ime. A za ono što obeća samom sebi, niko ga ne pita.

I Karim nije rijedak slučaj. Spisateljica Gretchen Rubin u svojoj knjizi The Four Tendencies takve ljude naziva «poslušnicima prema drugima»: s lakoćom ispunjavaju ono što drugi od njih očekuju, a posustaju pred onim što očekuju od samih sebe¹.

U anketi koju je provela na uzorku Amerikanaca, oni su bili najveća grupa: 41%. Njena podjela je popularan, pojednostavljen model, a ne dokazana teorija. Ali ko se od nas nije prepoznao u tom opisu?

Psiholozi ovu posuđenu disciplinu nazivaju «vanjskom regulacijom»: obavezujemo se jer neko posmatra. A ono što nam nedostaje nazivaju «unutrašnjom regulacijom»: obavezujemo se jer je to postalo dio nas, iz uvjerenja u vrijednost samog čina, a ne iz unutrašnjeg straha od prijekora². A kako pravilo postaje tvoje vlastito pravilo? Vratićemo se na to u drugom dijelu, u poglavlje 8.

A odsustvo svjedoka ne slabi samo naša obećanja; ono može promijeniti i naš govor. John Suler je raspravljao o tome kako se suzdržanost na internetu može smanjiti kada identitet nestane ili lice nije vidljivo. To može otvoriti vrata povjeravanju i pomoći, ali i grubim riječima; nije sve što tamo kažemo otkrivanje iskrenijeg ja³. U specifičnim eksperimentima, varanje se povećalo pri prigušenom svjetlu, a sebično ponašanje pri nošenju sunčanih naočala, pri čemu je ovo posljednje bilo povezano s osjećajem učesnika da su nevidljivi⁴. Mnogo prije toga, Glaukon je u Platonovom dijalogu upotrijebio Gigov prsten, koji svog vlasnika čini nevidljivim, kao pitanje o ponašanju kada te niko ne vidi; misaoni eksperiment, a ne naučna studija⁵.

U partiji igrice koja je uslijedila nakon pitanja «Šta si to napisao?», jedan igrač je pogriješio u potezu, pa je Karim napisao oštar odgovor, a onda zastao. Pretekao ga je saigrač iz tima i napisao tom igraču: «Ponovi potez, probaćemo ponovo». Karim je obrisao svoj odgovor i postavio sebi kratko pravilo: strancu pišem onako kako pišem onome ko mi zna ime.

Drugi uslov: Da budeš na svom mjestu

U Karimovoj kući telefon se punio u kuhinji, a majka bi u deset sati pitala: «Zar nećeš spavati?». U studentskom domu stiglo je deset sati dok je s momcima iz doma bio u kafiću. Niko nije ustajao.

Govori sebi: «Još pola sata». I vraća se u jedan, preumoran, a ujutro pet puta pritiska «Odgodi».

Navika ne živi samo u nama. Ona živi i u prostoru: u sobi, svjetlu koje se gasi, telefonu udaljenom od kreveta i majčinom pitanju. U studiji koja je pratila studente koji su prešli na novi univerzitet, njihove stare navike su opstale kada je okruženje ostalo slično onome na šta su navikli, a raspale su se kada se promijenilo⁶.

A izvan kuće posmatra nas nešto drugo: ljudske oči. Ali koliko njih zapravo obraća pažnju na nas?

U zanimljivom eksperimentu, studenti su obukli neugodnu, upadljivu majicu i ušli u amfiteatar pun kolega⁷. Očekivali su da je oko polovina prisutnih primijetila majicu. U stvarnosti, primijetila ju je tek oko četvrtina.

Mi preuveličavamo broj onih koji nas posmatraju. A strah od pogleda koji se možda uopšte neće desiti dovoljan je da nas navede na odgađanje. Svjedok kojeg sam izabereš ti pomaže; a zamišljene oči te samo koče.

A onaj ko u deset sati ustane iz kafića, prelomio je svoju odluku prije nego što je izašao: kada će ustati i šta će reći. Zato ne pregovara iznova pred svakim stolom.

Treći uslov: Da se približi krajnji rok

Karim je predao zadatak s predavanja minut prije ponoći. Zatim je pogledao stavku o trčanju na spisku «Ova godina», bez dana i bez sata, i zatvorio ga.

Pa u čemu je problem, ako se na kraju sve ipak završi?

Prvo primijeti šta ga je navelo da to završi: krajnji rok. Da nije bilo ponoći, zadatak bi ostao otvoren. Krajnji rok je svjedok druge vrste: nema lice, ali ne pregovara. Zato za druge završavaš ono što ne završavaš za sebe. Tvoje obećanje samom sebi nema svoju ponoć.

U studiji koja je pratila studente tokom cijelog semestra, oni koji su odgađali bili su manje pod stresom na početku. Ali na kraju su postali najviše pod stresom i bolesniji, a ocjene su im bile niže⁸.

A odgođeni zadatak ne nestaje. Ostaje otvoren u tvojoj glavi i kucka ti po svijesti cijeli dan. Istraživači su otkrili da nedovršeni ciljevi upadaju u tvoje misli dok se baviš nečim drugim, i da je precizan plan – kada i gdje – dovoljan da ih utiša⁹.

Kada prestaneš vjerovati samom sebi

Prekršeno obećanje ne gubi se samo. Оно sa sobom odnosi mali dio tvog povjerenja u vlastitu riječ.

Kažeš po deseti put: «Od subote počinjem». A u tebi glas zna ishod prije subote, jer te čuo kako to govoriš devet puta ranije.

Psiholog Albert Bandura ovo povjerenje nazvao je «samoefikasnošću»: tvoje vjerovanje da si sposoban učiniti ono što namjeravaš¹⁰. Smatrao je da njen najjači izvor nisu riječi onih koji te bodre, niti priče uspješnih, već tvoja vlastita iskustva: oni trenuci kada si rekao «uradiću», pa si uradio.

Zato počinjemo s jednim malim obećanjem. Njegovo ispunjenje vraća ti sposobnost da ponovo vjeruješ sebi.

Dogovor sa samim sobom

Većina naših obećanja su otvorene namjere: «trčaću», «učiću», «leći ću ranije». A otvorena namjera se iznova odlučuje svakog dana, na svakom mjestu, pred svakim pritiskom.

Pa šta je alternativa otvorenoj namjeri? Da doneseš odluku jednom, prije nego što ti zatreba. Psiholozi to nazivaju «namjerom implementacije»: rečenica u obliku «ako… onda…» koja povezuje čin s vremenom i mjestom¹¹.

U jednom eksperimentu od studenata je zatraženo da napišu izvještaj tokom dva dana raspusta. Oni koji su unaprijed odredili kada i gdje će ga pisati, završili su ga u oko tri četvrtine slučajeva, u poređenju sa samo oko jedne trećine onih koji to nisu odredili¹².

Dva ogledala

Samo dva pitanja, a ne spisak:

1. Koje obećanje nikada ne kršiš pred drugima, a koje obećanje sebi kršiš češće od ostalih? Stavi ih jedno pored drugog: koji uslov ima prvo, a nedostaje drugom?
2. I nakon sedmicu dana otkako si drugom dao termin i svjedoka: je li izdržalo? A ako je palo, koji uslov je ovaj put izostao?

A u noći prije prvog u mjesecu, Lina je otvorila fasciklu «Izazovi» na svom telefonu i napisala novi naslov: «Tridesetodnevni izazov». Prebacila je datum u prvo polje, baš kao što je radila i prethodnih mjeseci.