Naslijedio sam to, nisam izabrao

Jedne kasne jesenje noći, Karim je sjeo za svoj radni sto u domu kako bi razvrstao pravila koja je ponio od kuće: koja su zaista njegova, a koja samo očeva.

Otvorio je ladicu i izvadio očevu kovertu po prvi put otkako ju je tamo ostavio. Prevrtao ju je po ruci; možda su unutra neka druga pravila. Vratio ju je u ladicu zatvorenu: za večeras su mu bila dovoljna pravila koja već zna.

Uzeo je prazan list papira i na vrhu napisao: «Za mog oca, ili za mene». Zatim ga je dugom linijom podijelio na dvije kolone: «Za mog oca» i «Za mene».

Pod «Za mog oca» bez oklijevanja je napisao: «Vrijeme gašenja igrice: u deset». To je bilo očevo pravilo, s tabele na frižideru kod kuće. Ispod je brzo dodao manja pravila.

Zatim je došao red na trčanje. To je neupitno njegovo: dogovorio se s cimerom: svake nedjelje ujutro, u šest, a kvačice su na papiru za trčanje okačenom iznad radnog stola. Pružio je olovku prema koloni «Za mene», a onda zastao. Sjetio se oca kako svakog petka ujutro kuca na vrata njegove sobe: «Ustaj, pokreni tijelo». Godinama je otac to govorio, dok je Karim gunđao ispod jorgana.

Trčanje koje je sam izabrao bilo je upravo ono što je otac tražio od njega. Počelo je kod oca, a onda postalo njegovo, i on to do večeras nije primijetio. Napisao je «Trčanje» tačno na liniji razgraničenja: polovina riječi u koloni «Za mog oca», a polovina u koloni «Za mene».

Na dnu papira ostavio je red za potpis, kako bi se potpisao kada sazna gdje pripada svako pravilo. Ali nije se potpisao; vrijeme gašenja igrice još je stajalo u očevoj koloni, a on još nije znao šta da radi s njim.

A možda i ti nosiš kolonu «Za mog oca», a da je nisi zapisao.

Ispunjavaš formular u kojem te pitaju zašto si izabrao svoj smjer studija. Ruka ti zastane. Ne sjećaš se trenutka kada si ga sam izabrao; sjećaš se da je neko drugi bio uvjeren u to, a ti si samo pristao. Pišeš uopštenu rečenicu, a pravo pitanje ostavljaš bez odgovora.

Koliko uvjerenja trenutno nosiš, a da i ne znaš ko ti ih je prvi put stavio u ruku?

Oscar Wilde je napisao u «De Profundis»: «Većina ljudi su drugi ljudi. Njihove misli su tuđa mišljenja, njihovi životi oponašanje, njihove strasti citati» (slobodan prevod)¹.

Neke od stvari koje nosimo nametnute su nam do te mjere da smo im se počeli opirati. A neke su stigle tako tiho da smo pomislili da su naš vlastiti izbor. U oba slučaja pitanje ostaje: gdje si ti u toj odluci?

Adam Grant posvećuje svoju knjigu Think Again vrijednosti preispitivanja naših uvjerenja bez straha. Sposobnost da sumnjaš u vlastito mišljenje, dok istovremeno ostaješ siguran u svoju sposobnost razmišljanja, naziva «samouvjerenom poniznošću». I vidi je kao vještinu koja se uči, a ne kao slabost koju treba skrivati².

Tabela na frižideru

Na frižideru u Karimovoj kući stajao je raspored napisan očevim ravnim rukopisom, a posljednji red je glasio: «U deset. Ekran ugašen». Karim je stajao pred njim kada je imao osam godina i upitao: «Zašto u deset?». Otac je rekao: «Zato što sam ja tako rekao». I od tog dana, kad god bi pitao «zašto?» u vezi s nekim pravilom, dobijao bi isti odgovor, sve dok nije prestao pitati. I nikada od njega nije čuo «bravo», a da poslije toga nije uslijedilo «ali».

Karim je poštovao pravilo o deset sati sve dok je otac bio budan. A u svojim posljednjim godinama kod kuće, krao bi pola sata za igricu nakon što otac zaspi, a ponekad i više. Zatim je došao studentski dom, gdje nema ni frižidera ni rasporeda, pa je prvih sedmica ostajao budan dok ne bi ugledao svjetlost na prozoru. Ono što otac svih tih godina nije vidio bilo je to da mir pred njim svake večeri nije bio sinovljevo uvjerenje, već samo očevo prisustvo.

Sloboda ima oko koje nikada ne spava. Kada čovjek osjeti da je ugrožena, pokreće se da je vrati. Čak i ako ga to košta činjenja suprotnog od onoga što je najbolje za njega. Psiholog Jack Brehm nazvao je ovu sklonost «psihološkim reaktansom»³. Što više sužavamo nečiji izbor, to više raste njegova želja za samim zabranjenim izborom. Zašto se to dešava? Ne zato što je zabranjeni izbor bolji, već zato što je postao simbol njegove ugrožene slobode.

Možda je otac to radio iz straha za njega i na način na koji je i sam odgojen. A ako ti nekoga odgajaš, objasni razlog i ostavi prostor za pitanje; samo tvoje prisustvo ne stvara njegovo uvjerenje.

To je ona «unutrašnja regulacija» koja nam je nedostajala u poglavlje 1: posvećenost koja opstaje jer je postala dio tebe, a ne zato što te neko posmatra.

A ako si ti sada taj sin koji je odrastao, imaš pravo imenovati povredu i postaviti joj granice. I ne moraš ostati zarobljen u prijekoru da bi povratio svoju sposobnost odlučivanja. Zapitaj se smireno: Koja pravila još uvijek nosim jer sam ih razumio? A koja sam slušao samo iz straha, pa sam ih se oslobodio u prvoj prilici?

Identitet koji se dobija gotov

Psiholog James Marcia proširio je Eriksonovu teoriju identiteta. Opisao je «zatvoreni identitet»: snažnu privrženost nekoj vrijednosti, putu ili profesiji bez istraživanja alternativa, najčešće kroz spremno preuzimanje onoga što su izabrali roditelji ili okolina⁴.

A tome suprotstavlja ono što naziva «postignutim identitetom»: privrženost istoj toj vrijednosti ponekad, ali tek nakon stvarnog istraživanja drugih alternativa. Vanjski ishod može izgledati potpuno isto, ali je unutrašnja čvrstina sasvim drugačija.

Pregled koji je obuhvatio više od stotinu studija, longitudinalnih i transverzalnih, otkrio je da ova stanja nisu sudbina: mnogi ostaju gdje jesu godinama, a mnogi prelaze, pri čemu je prelazak prema zrelijem istraživanju i posvećenosti bio češći od povratka unazad⁵. I nije nužno da se desi kriza kako bi ponovo razmislio. Dovoljno je jedno pitanje.

Pitanje pred računovodstvenom tabelom

Lina se sjetila oca onog dana kada je, dok je bila u srednjoj školi, odlučio da će studirati računovodstvo. Rekao je tog dana: «Sigurna profesija».

Nije je pitao za mišljenje do detalja. A nije se ni sama zapitala.

Upisala je fakultet, diplomirala i zaposlila se kao računovođa. Put je izgledao iscrtan prije nego što se i rodila.

A nakon što se vratila srijedom na čas, Lina je jednog dana zastala pred računovodstvenom tabelom.

Postavila je sebi pitanje koje je bilo istovremeno jednostavno i šokantno: «Da danas biram od nule, bih li ovo izabrala?»

Nije pronašla brz odgovor. Nije mrzila svoju profesiju.

Ali je shvatila da ga nikada nije pitala – ni sa šesnaest godina, niti poslije toga.

Podigla je pogled prema kolegici koja je čekala njenu tabelu. Lina je uočila grešku, po svom običaju, prije nego što je broj bio dovršen, ispravila polje, poslala dokument, a zatim zapisala pitanje na mali komad papira. Nije nazvala oca. Presavila je papir i stavila ga u torbu.

Znači li to da je sve što si naslijedio pogrešno? Nipošto. Mnogo toga što naslijedimo je ispravno i lijepo, i zaslužuje da ostane takvo kakvo jeste. Problem nije u njegovom izvoru. Problem je u tome što nikada nismo sami prošli kroz to, da bismo znali je li to zaista ono što želimo, ili samo ono na šta smo navikli jer ništa drugo nismo vidjeli.

Linina prijateljica je postila ponedjeljkom i četvrtkom jer je vidjela majku da to radi. Kada ju je Lina upitala za razlog, prijateljica je otkrila da bolje zna dane posta nego njegov smisao. Raspitala se o njegovom porijeklu i značenju i pročitala ono što joj je pomoglo da ga shvati. Sljedeći put post joj je postao draži: znala je zašto posti, a ne samo kako posti. Sam čin je ostao isti, ali je sada imala razlog koji je mogla izgovoriti.

Pitanje koje otvara put

U suri El-Enbija, Ibrahim pita svog oca i svoj narod o kipovima kojima se klanjaju. Odgovaraju da su zatekli svoje pretke kako ih obožavaju. Ibrahim ne dozvoljava da taj odgovor bude kraj pitanja. A kada ga upitaju misli li ozbiljno, odgovara im da je njihov Gospodar Gospodar nebesa i Zemlje, Koji ih je stvorio⁶.

U drugom prizoru, u suri El-Bekare, pita kako Allah oživljava mrtve. Dolazi pitanje o njegovom vjerovanju, pa on potvrđuje svoje vjerovanje i spominje želju za smirenjem srca. Zatim mu dolazi odgovor koji sadrži radnju: uzima četiri ptice i radi ono što mu je naređeno⁷.

Pitanje u oba ova prizora nije riječ bez nastavka. U prvom govor prelazi s utjecaja predaka na ono na čemu počiva uvjerenje. U drugom traženje razumijevanja dolazi od vjernika koji jasno izjavljuje svoje vjerovanje.

Alat ovog poglavlja traži od tebe da imenuješ pitanje i ispitaš ga, a ne da glumiš uvjerenost pred bilo kim.

﴿رَبِّ أَرِنِي كَيْفَ تُحْيِي الْمَوْتَى قَالَ أَوَلَمْ تُؤْمِنْ قَالَ بَلَى وَلَكِنْ لِيَطْمَئِنَّ قَلْبِي﴾ "Gospodaru moj, pokaži mi kako mrtve oživljuješ!" – On reče: "Zar ne vjeruješ?" – "Vjerujem" – odgovori on – "ali bih da mi se srce smiri." (El-Bekare: 260).

Pitanje može ojačati uvjerenje, ispraviti nešto u njemu, ili otkriti da trebaš saznati više. Vrijednost preispitivanja leži u njegovoj iskrenosti i u kvalitetu onoga na čemu se temelji, a ne u tome da svako mišljenje izađe isto onakvo kakvo je ušlo.

Drugi potpis

Ne moraš odbaciti sve što si naslijedio da bi postalo tvoje. Niti moraš odbaciti nešto samo zato što ti je neko to nametnuo. Odvoji odluku od načina na koji je stigla do tebe, razumij je, a zatim je ponovo potpiši vlastitom rukom.

Sljedeće noći Karim je pokušao potpisati papir. Napisao je prvo slovo svog imena na sporednom listu, a zatim se vratio pravilu koje je odlučio ispitati: vrijeme gašenja igrice. Rekao je cimeru: «Odbijam ga jer mi je otac to naređivao». Cimer ga je upitao: «A jutarnje predavanje?».

Vratio se na red «Ako posrneš». Pokrio je dlanom sva pravila osim vremena gašenja igrice i ispod napisao: «Želim se probuditi bez pet odgoda alarma». A ispod toga pitanje o vremenu koje je potrebno njegovom snu. Nije stavio potpis. Ovaj put je zadržao pitanje umjesto da cijelo pravilo ostavi u očevoj koloni. Rekao je: «Biraću iz razloga koji znam, a ne da bih mu tjerao inat».

U srijedu navečer, prije časa, Lina je u svoju bilježnicu zapisala: «Biram iz svog posla ono što volim, a za ostalo se raspitujem». Suprug je upitao: «Za koga je ta rečenica?». Pročitala je šta je napisala, a zatim rekla: «Sada za mene». Nije nazvala oca. Ispod rečenice je stavila pitanje koje nikada nije izgovorila: «Zašto si mi izabrao računovodstvo, tata?». Zatvorila je stranicu s pitanjem i otvorila stranicu časa.

Dokument na tvoje ime

Izaberi jedno uvjerenje koje nosiš iz djetinjstva i dopuni vlastitim rukopisom:

«Naslijedio sam ……, od ……, a kada sam danas istražio njegov razlog, otkrio sam da ……».

A nakon sedmicu dana pročitaj rečenicu ponovo: Šta si razumio, a šta još uvijek traži odgovor?

«Pravilo koje želim da ostane sa mnom kada me niko ne vidi jeste…, jer…».

Prve hladne zimske noći, Karim je pokrenuo igricu poslije deset sati, dok je nepotpisani papir stajao pod lampom. Stavio je slušalice na uši i u glavi čuo kratku rečenicu očevim glasom.