Alarm koji zvoni pet puta

Sjećaš li se onih petnaest minuta?

Termina na koji si došao jer te direktor čeka, ili zato što će tvoje ime biti pročitano u predavaonici. A zatim tvojih drugih termina: zatvorene knjige, patika kraj vrata i poziva koji si obećao majci. Sa svakim od tih propuštenih termina gubio si dio povjerenja da će tvoja riječ postati djelo.

Ako ne možeš sačuvati petnaest minuta u danu, kako ćeš ikoga uvjeriti da si sposoban iznijeti preostalih osam sati? To je logika direktora, i mi je savršeno razumijemo sve dok dolazi izvana.

U prvom poglavlju čuo si alarm pet puta u jednom jutru, a između njih ruku koja odgađa ono što si odlučio noću. Sada se slika širi: pet poziva raspoređenih tokom dana, od kojih te svaki poziva da ostaviš ono što ti je u ruci i ustaneš. To su pozivi na pet dnevnih namaza.

Ti si ista osoba

Ti si ista osoba kada obećavaš da ćeš klanjati, i kada obećavaš da ćeš šetati, čitati ili nazvati majku. Zato ovdje posmatramo namaz kao što smo posmatrali svako obećanje prije njega. On je najjasniji primjer svega što se nalazi u ovoj knjizi: termin čiji su uslovi došli potpuno spremni. Ima tačno određeno vrijeme koje ne moraš sam birati, poziv (ezan) koji oglašava njegov početak, i mjesto na kojem stojiš, u džamiji ili na bilo kojem čistom mjestu. A zbir pet namaza u tvom danu iznosi petnaest do dvadeset minuta — onoliko koliko je trajao termin kojim je ova knjiga započela.

Pa ipak, ovaj termin može biti najveće obećanje koje prekršimo. Znamo njegovo vrijeme i mjesto, čujemo njegov poziv, a zatim ga propustimo po istim onim mehanizmima koje smo vidjeli u poglavljima knjige. Začuje se poziv pa kažemo: «malo kasnije», baš kao što je Karimov palac utišavao alarm za trčanje. Advokat u glavi pronalazi razuman razlog: posao koji imamo pred sobom ne može čekati. I pretrpani dan postaje izuzetak za koji kažemo: «samo ovaj put». A ako propustimo jedan namaz, čujemo glas koji kaže: «kad si već ovaj pokvario, svejedno je», pa propustimo i onaj poslije njega.

U prvom poglavlju vidjeli smo s Bandurom da su iskustva uspjeha i neuspjeha izvori tvog osjećaja vlastite efikasnosti¹. To ne znači da tvoje posrtanje u jednom terminu donosi presudu o čitavom tvom životu. Ali te poziva na preciznije pitanje: ko si ti kada daješ obećanje? I koje je to malo djelo koje danas možeš dodati u svoj dnevnik ispunjenih obećanja?

Ne kažemo da je obavljanje namaza samo po sebi dovoljno da se držiš dijete ili učenja; dokazi o prenošenju treninga samokontrole na druga područja su neujednačeni². Svako obećanje ima svoj rad i svoju pripremu, čak i ako si iz prethodnog obećanja naučio kako početi.

A alat je isti onaj koji smo isprobali sa svakim obećanjem u ovoj knjizi. Gotovi uslovi ne pokreću tvoje noge umjesto tebe; ono što zahtijeva organizaciju jeste tvoj dolazak: gdje ćeš biti, šta ćeš ostaviti i kako ćeš spriječiti prethodni zadatak da proguta vrijeme.

Možda čuvaš radno vrijeme na poslu, a onda ovaj termin prepustiš onome što preostane od tvog dana. Pogledaj to odstupanje kao što si gledao sedmični dnevnik u četvrtom poglavlju: imenuj ga, a zatim promijeni šta ćeš uraditi pri sljedećem pozivu, bez brzog izgovora i bez osude samog sebe.

Kome je namijenjen ovaj termin?

Termin kod direktora postoji jer direktoru treba tvoj rad. Što se tiče našeg namaza, Allah je neovisan o njemu: ﴿وَمَن جَٰهَدَ فَإِنَّمَا يُجَٰهِدُ لِنَفۡسِهِۦٓۚ إِنَّ ٱللَّهَ لَغَنِيٌّ عَنِ ٱلۡعَٰلَمِينَ﴾ «A onaj ko se bori – bori se samo za sebe, jer Allah sigurno može bez svih svjetova biti» (El-Ankebut: 6)³. Korist je naša. Ova se knjiga zadržava na jednoj njenoj strani: da ustaneš od svog posla i svog ekrana pet puta dnevno, i tako povratiš svoju odluku u danu koji je zamalo sav protekao mimo tebe.

Pet sidara za tvoj dan

U drugom poglavlju tražili smo fiksna sidra za koja ćemo vezati malu naviku: jutarnju kafu, dolazak na posao i završetak večere. A sve vrijeme si imao pet sidara koja se vraćaju svakog dana: pozive na namaz. Namaska vremena pomjeraju se sa suncem tokom godine, ali pozivi i dalje stižu; signal je zvuk, a ne broj na satu. Provjeri njihova vremena u svom mjestu, a zatim uredi ono što je oko njih.

Možeš početi učiti poslije sabaha, organizovati pauzu na poslu oko podneva, prošetati poslije ikindije, ostaviti vrijeme za porodicu poslije akšama i početi zatvarati svoj dan poslije jacije.

Nemoj popuniti ovih pet sidara s dvadeset obećanja. Izaberi jednu naviku nakon namaza koji čuvaš, i pripremi njenu knjigu ili patike prije tog termina. Kada se namaz završi, znaš koji je sljedeći korak.

U Lininom novom uredu ezan za podne dopire iz džamije u ulici preko puta, kroz isti prozor kroz koji svjetlost pada na njen list papira. Tokom ramazana ustajala bi na njegov poziv prije nego što bi mujezin stigao do kraja. A poslije Bajrama počeo je stizati usred izrade nekog dizajna, pa bi u sebi rekla: «malo kasnije». Zatim bi stigao sastanak, pa izmjena koju traži klijent, i podne bi klanjala u žurbi, nekoliko minuta prije ikindije, s okom na satu.

Primijetila je to onog dana kada je pregledala svoju sedmicu kao što je nekad pregledala račune: nijedan minut nije zakasnila na jutarnji sastanak, a na poziv za podne ustala je samo jednom. Sjetila se papira s frižidera poslije Bajrama i nije napisala novu listu. Izabrala je samo podne.

U nedjelju ujutro stavila je u ladicu svog stola staru univerzitetsku svesku i olovku, a nekoliko minuta prije podne uzela je abdest. Kad se iz ulice preko puta podiglo «Allahu ekber», sačuvala je fajl i otišla u prostoriju za namaz na kraju hodnika. Kolegica ju je upitala: «Kuda ćeš?». Rekla je: «Na četvrt sata, pa se vraćam». Poslije namaza nije se vratila fajlu za firmu. Otvorila je svesku i nacrtala prozor kroz koji je došao ezan.

U srijedu se jedan sastanak otegao gotovo do ikindije, pa je podne klanjala kad je izašla iz njega, u žurbi kao i prethodnih sedmica. Srijedu nije učinila presudom o svojoj sedmici; u četvrtak je sačuvala fajl na prvo «Allahu ekber». A pri kraju sedmice u svesci su bila četiri prozora, u svakom drugačija svjetlost.

Svaki namaz koji očuvaš jeste obećanje koje si ispunio. S ponavljanjem ispunjavanja tvoja riječ može povratiti dio svoje težine kod tebe. Rekao si da ćeš ustati, i ustao si. Dobio si djelo kojeg se sjećaš kada obećaš nešto drugo.

Ono što smo naučili vraća se s tobom

Ko si ti kada daješ obećanje? U prvom dijelu: termin, mjesto i svjedok, fiksno sidro, linija o kojoj se ne pregovara i dnevnik onoga što si uradio. U drugom: tvoj prijatelj «sutra», unutrašnji advokat, slatkiš kojim sebe nagrađuješ i ono što si sam izabrao od onoga što si naslijedio. U trećem: djelo nasuprot osude njegovog počinioca, srdžba nasuprot izgovorene riječi, prolazna misao nasuprot odluke, i ono što je u tvojim rukama nasuprot onome što nije u tvojoj moći. U četvrtom: za koga igraš svoju ulogu, ono što ne vidiš od onoga što imaš, izuzetak koji sebi dozvoljavaš i onaj ko traži pravo izbora umjesto tebe. U petom: od sezone do običnog dana, od ekrana do večere, i od posrtanja do sljedećeg termina.

Subote na koju ju je otac pozvao poslije Bajrama, Lina je stigla, i po prvi put je on bio taj koji ju je pozvao, bez ikakvog kvara u njegovoj kući. Na sto je stavio malu drvenu kutiju. Rekla je: «Gdje je odvijač?». Rekao je: «Danas nema kvara». Sjela je i stavila na sto svoju staru univerzitetsku svesku, a u njoj četiri prozora te sedmice. Držao je kutiju zatvorenom, prelazeći palcem preko mesinganog katančića. Kroz kuhinjska vrata vidjela je teglice sa začinima, a na njihovim etiketama njegov kosi rukopis. Postavila je pitanje koje je nosila u sebi otkako je preispitivala šta je izabrala a šta naslijedila: «Zašto si za mene izabrao računovodstvo, babo?». Rekao je: «Bila si dobra u matematici». Rekla je: «A to je odgovor na samo pola pitanja». Nasmiješio se, a zatim izvadio mali ključ iz džepa.

Otvorio je kutiju. Unutra su bile četkice sa stvrdnutim vrhovima, od kojih su se neke slijepile jedna za drugu. Podigla je jednu; druga se pomjerila s njom. Rekao je: «Nisam ih oprao svog posljednjeg dana». Pokušao je razdvojiti dvije četkice, a zatim ih ostavio. Rekla je: «Sve ove godine nisi našao vremena da ih opereš?». Rekao je: «Nemoj mi ti praviti raspored». Nasmijala se; već je prepoznao taj ton.

Pričao je o svom prvom poslu, o čovjeku čiju mirniju ruku otac nikada u životu nije vidio. Taj čovjek je ispisivao nazive radnji, a njemu prepuštao miješanje boja i pranje četkica. Jednom je majstor bio odsutan, pa je otac sam ispisao čitavu firmu. Majstor se vratio, stao ispred nje, a zatim mu pružio dnevnicu. Ta firma je stajala tamo godinama, i otac je volio prolaziti tom ulicom i podizati glavu prije nego što bi stigao do nje.

«Nakon toga sam sam ispisivao table. Jednom je moj otac došao i vidio boju na mom rukavu». Zastao je kod četkice u njenoj ruci. «Rekao je: to nije zanat». Upitala ga je: «I onda?». Rekao je: «Našao mi je drugi posao». Pokazao je na četkice: «Nisam ih oprao tog dana». U kuhinji je čajnik zazviždao, i nijedno od njih nije ustalo da ga ugasi.

Rekao je: «Izabrao sam ti računovodstvo da tebi to niko ne bi rekao». Spustila je četkicu na rub kutije. Rekla je: «Ali ti si to rekao na drugačiji način». Pogledao ju je i više se nije vraćao na priču o uglednoj firmi. Otvorila je svesku na logotipu koji je nacrtala na drugoj godini i okrenula je prema njemu. Subotnji sat se ranije svodio na deset minuta; ovaj put Lina je ostala kod njega više od sat vremena. Donio joj je čaj na malom tanjiriću; rekla je da je tanjirić pogodan za miješanje boja, a on reče: «Uzmi ga, makar mi bio posljednji tanjirić za čaj». Potražila je praznu čašu. Napunila ju je toplom vodom i u nju potopila jednu četkicu. Nije mu ništa obećala. Pomjerila je četkicu u vodi, i stara boja se počela topiti.

Nakon povratka iz porodične kuće u dom, Karim je stavio dokument «Za oca, ili za mene» pod lampu. Pročitao je red koji je prije nekoliko mjeseci ostavio bez potpisa. Premjestio je vrijeme gašenja igrice iz rubrike «Za oca» u rubriku «Za mene», i ispod toga napisao: «Gasim je jer želim ustati bez pet odgađanja alarma». Cimer ga upita iz kreveta: «Jesi li završio?». Karim reče: «Tek sam počeo». Uzeo je olovku i potpisao se: Karim. Zatim je otvorio vaktiju i izabrao podne kao prvo sidro za sutrašnji plan. Zapisao je mjesto, ono što će ostaviti prije njega, i dvije stranice poslije njega. Izvadio je karticu «Ja ne pušim, čak ni na sijelima» iz novčanika; rubovi su joj bili izlizani. Stavio ju je pored papira i zatvorio olovku.

Prije spavanja Karim je otvorio prednji džep ruksaka prvi put od ljeta i pronašao crtež koji mu je sestra krišom stavila unutra: isti onaj sto, a plavi dječak je veći. Zakačio ga je iznad stola kraj lampe, onako kako je prislonio prvi crtež prije godinu dana. Na stolu nije bilo telefona. Sutrašnji plan bio je pored lampe, a njegov potpis na dnu dokumenta već se osušio. Otvorio je ladicu i izvadio kovertu. Prešao je prstom preko njenog izlizanog ugla, a zatim rasjekao rub i izvadio presavijeni papir. Razvio ga je pod svjetlom.

Bio je to stari papir, požutjelih rubova, omekšao na prevojima. Rukopis je bio očev, ali manji i manje siguran od njegovog rukopisa na tabeli na frižideru.

Na vrhu je pisalo: «Ove godine». A ispod tri reda: Trčanje. Knjiga svakog mjeseca. Engleski jezik.

Potpuno ista lista koju je Karim zapisao u svoj telefon početkom godine, red po red.

Pored «Trčanja» stajalo je četrnaest malih kvačica, po jedna za svako jutro. A nakon njih prazni kvadratići, nacrtani s istom pažnjom sve do dna stranice.

A na dnu papira nalazio se red ispisan svježijom tintom, očevim rukopisom koji dobro poznaje:

«Napisao sam je u tvojim godinama. Niko me nije pitao.»

Šest riječi. Karim ih je prebrojao jednom, a zatim prislonio papir uz lampu, pored sestrinog crteža, tamo gdje ga može vidjeti.

Ujutro je skinuo papir za trčanje sa zida, sa svim njegovim kvačicama i nulama, i stavio ga pored očevog papira. Fotografisao ih je zajedno, poslao sliku ocu i ispod napisao: «Nedjelja, šest sati. Pitat ću te: Jesi li trčao?»

Odgovor je stigao nakon jedne minute: «Svaka čast.»

Karim je čekao, s telefonom u ruci, riječ koja uvijek dolazi poslije toga.

Nije došla.

Ko je u tvom životu napisao svoj papir, a da ga niko za njega nije pitao? Postavi mu ove sedmice samo jedno pitanje, bez «ali».

Vrata su otvorena

Ako nisi siguran u sami namaz, a ne u njegovo vrijeme, zapiši svoje pitanje i potraži nekoga ko će ga saslušati i odgovoriti na njega sa znanjem i povjerenjem, bez pretvaranja da imaš sigurnost do koje još nisi došao. A ako te je ranio neko ko je govorio u ime vjere, imaš pravo zaštititi se od njega i posmatrati namaz daleko od njegovog glasa, bez vraćanja tom glasu.

Ustani… makar po stoti put.

﴿فَإِنَّ مَعَ ٱلْعُسْرِ يُسْرًا ۝ إِنَّ مَعَ ٱلْعُسْرِ يُسْرًۭا﴾ «Ta, zaista, s mukom je i last, zaista, s mukom je i last!» (El-Inširah: 5–6)⁴.

Upitan je Poslanik, s.a.v.s., koja su djela najdraža Allahu, pa je rekao: «Ona koja su najstalnija, makar bila i malobrojna», i rekao je: «Prihvatite se onih djela koja možete izdržati» (El-Buhari 6465)⁵.