Između prozora i pozornice

Jedne večeri krajem zime, Lina je čekala samo jednu poruku: odgovor s razgovora za posao dizajnera. Od podneva je četiri puta otvorila imejl i nije našla ništa novo. Uzela je telefon da otvori poštu i peti put, ali je umjesto toga otvorila profil kolegice iz studentskih dana.

Prva fotografija: šolja kafe pored širokog prozora, otvorena knjiga, a ispod njih rečenica: «Moje jutro počinje smireno». Spustila se malo niže i vidjela sliku s putovanja svoje kolegice prošlog mjeseca: grad na moru. Zatim slika na kojoj kolegica stoji u dugom kaputu boje pijeska, ispod koje su stotine komentara, od kojih većina glasi: «Kako divan ukus!». Lina je sačuvala tu sliku na svom telefonu, ne pitajući se zašto.

Zatim je podigla pogled s ekrana. Na stolu je stajala računovodstvena tabela koju mora predati ujutro. Otac ju je danas dvaput zvao zbog česme koja kapa u njegovoj kuhinji, a nije ni znao da ona čeka odgovor. U svom danu nije pronašla ništa što bi moglo poslužiti kao slika, i cijeli njen život učinio joj se manjim od života njene kolegice. Otvorila je prozor za poruke prema njoj i napisala: «Kako si?». Nakon godina bez ijedne riječi među njima, pitanje joj se učinilo čudnim. Zatvorila je aplikaciju a da poruku nije poslala.

Možda zatvoriš aplikaciju znajući da je fotografija samo izrezak, a poređenje ipak ostane otvoreno u tvojoj glavi. Ne nedostaje ti još jedno objašnjenje te obmane. Nedostaje ti da imenuješ šta si zapravo tražio od te slike: život nalik tvome, nešto što možeš naučiti, ili riječ koju čekaš da neko kaže o tebi.

Zašto baš ovaj prozor?

Sredinom prošlog stoljeća, psiholog Leon Festinger zabilježio je jednostavno zapažanje koje je kasnije postalo čitava teorija¹. Njena suština je da imamo potrebu znati gdje stojimo — u našim sposobnostima, mišljenjima i životu. Ovu potrebu nazvao je «socijalno poređenje», a to je proces koji se dešava spontano, bez naše svjesne odluke da u njega uđemo.

Kada ne postoji jasno mjerilo za to, ni broj ni ciljna linija, pribjegavamo drugom mjerilu: drugima. Ali ne bilo kome. Poredimo se s onima koji su nam slični: onima koji su približno naših godina, koji su diplomirali iste godine, ili živjeli u istim okolnostima.

Linina kolegica diplomirala je s njom iste godine i sjedile su u istim dvoranama. Zato Lina na njenim fotografijama ne vidi život nepoznate žene, već mjerilo kojim mjeri svoj vlastiti život.

Pisac Luke Burgis, u svojoj knjizi Wanting, posuđuje ideju francuskog mislioca Renéa Girarda pod nazivom «mimetička želja»². Njena suština je da većina naših želja nije onoliko izvorna koliko mislimo. Mi želimo stvari zato što ih želi neko ko nam je sličan, ili ih posjeduje, ili s njima izgleda sretno. Naša želja je posuđena od želje druge osobe koju vidimo kao model, a ne izvire isključivo iz nas samih.

Od kradljivca do učitelja

Istraživači Niels van de Ven, Marcel Zeelenberg i Rik Pieters proučavali su dvije različite vrste onoga što sve zajedno nazivamo «zavišću»³. Prva vrsta priželjkuje da drugi izgubi ono što ima. Druga priželjkuje dostići ono što drugi ima, bez želje da mu se desi zlo. Istraživači ovu drugu nazivaju «dobronamjerna zavist», dok prva ima suprotan naziv: «zlonamjerna zavist».

Prva je kradljivac: krade tvoju trenutnu sreću, a ne daje ti ništa zauzvrat. Druga je učitelj: pokazuje ti šta je moguće i prepušta ti zadatak da do toga stigneš.

Kada tvoja prijateljica pobijedi u utrci, onaj prvi ubod može te navesti da joj poželiš poraz, ili da je pitaš o njenom planu treninga. Prvi ubod ne biraš uvijek; ali možeš izabrati šta ćeš učiniti poslije njega.

Ovo je podsjetnik koji vraća pogled na ono što je u tvojim rukama: «Gledajte u onoga ko je ispod vas, a ne gledajte u onoga ko je iznad vas, jer je to preče da ne biste omalovažili Allahovu blagodat prema vama» (Muslim, 2963)⁴.

Kada prozor okreneš prema sebi

Možda zatvoriš prozor drugih da bi njima otvorio svoj prozor. Ovdje se pitanje mijenja: umjesto «Zašto moj život nije ovakav?», postaje «Kako da učinim da oni moj život vide ovakvim?»

Sastavljaš objavu o smirenosti, biraš joj sliku, a zatim čekaš broj koji će te uvjeriti da je tvoja publika u to povjerovala.

Otvaraš ekran nakon dvije minute: tri lajka. Zatvoriš ga i ponovo otvoriš: sedam. Nešto malo u tebi se smiri, a onda se ponovo vraća pitanje šta je dovoljno.

Zašto ti je važno mišljenje ljudi čija imena ne znaš i koje nikada nećeš sresti?

Sociolog Erving Goffman iznio je u svojoj knjizi «Predstavljanje sebe u svakodnevnom životu»⁵ jednostavnu ideju: svako od nas bira kako će se predstaviti onome ko je ispred njega.

To je opisao jezikom pozorišta: pred publikom prilagođavamo ulogu, a iza kulisa nalazimo prostor da je ostavimo. Ali ekran uvodi publiku s tobom u sobu, čak i kada si potpuno sam.

Izbor onoga što pokazuješ nije laž sam po sebi. Ali koliko te košta kada se tvoja publika pretvori u broj koji nikada ne spava?

Istraživač Adam Alter pisao je o ovoj promjeni u svojoj knjizi Irresistible⁶. On objašnjava kako su inženjeri namjerno dizajnirali ove aplikacije tako da ti bude teško prestati gledati u njih.

Prije otvaranja ekrana ne znaš koliko te lajkova čeka niti ko je komentarisao. Nepredvidiva nagrada privlači te da se vratiš kako bi ponovo saznao.

Šta je iza slike smirenosti

Profil Linine kolegice prati oko četrdeset hiljada ljudi. Svakog jutra objavi sliku svoje kafe pored prozora, uz rečenicu o smirenosti, pa se komentari ispune pohvalama.

Prošle su još tri noći bez odgovora iz firme, i svake noći Lina se vraćala slikama svoje kolegice. Četvrte noći otvorila je prozor za poruke i našla «Kako si?» tamo gdje ga je i ostavila. Umorila se od toga da kolegicu poznaje samo po njenim slikama, pa je poslala poruku.

Odgovor je stigao ujutro, sasvim neočekivan: «Nisam mirno spavala mjesecima. Pišem o smirenosti, a onda bdim nad komentarima do tri ujutro». Ispričala je kako je jučer obrisala komentar koji je glasio: «Sve je ovo pretjerano», iako zna da je autor u pravu. Njeni pratioci svakog jutra od nje očekuju smireno lice, čak i onim danima kada je njoj samoj potreban neko da je smiri. Završila je: «Ti si prva koja me nakon dugo vremena pitala kako sam».

Lina je dvaput pročitala odgovor. Nije se obradovala onome što je saznala, niti je osjećala da je išta dobila. Ali je shvatila da je slika kafe samo jedan snimak iz dana njene kolegice, a ne njen cijeli dan. Zatim joj je pisala o razgovoru za posao i o odgovoru koji čeka.

I mjerilo je šire od slike koju biraš. Sjeti se hadisa koji smo spomenuli u poglavlje 6: Allah ne gleda u vaše likove i imetke, već gleda u vaša srca i vaša djela. Vratimo se djelu kojim živimo kada se ekran ugasi.

Želja prije slike

Lina je saznala šta se krije iza slika njene kolegice, a ipak je tokom pauze za ručak otvorila sliku koju je sačuvala: kaput boje pijeska, a ispod njega «Kako divan ukus!». Potražila je kaput u online trgovini i prije nego što se stranica u potpunosti učitala, već je izračunala njegovu cijenu: trećina njene plate. Otvorila je bilješke da napiše zašto ga želi. Napisala je: «Primijetit će da sam se promijenila». Zatim je napisala: «Reći će mi: kako divan ukus». Pročitala je ta dva reda, i shvatila da govore o ljudima, a ne o kaputu. Obrisala ih je i na njihovo mjesto napisala: «Želim li ja ovo zaista, ili samo želim da ne izgledam manje vrijedna od nje?». Još uvijek nije znala odgovor. Zatvorila je stranicu trgovine i dovršila ručak.

Prozor iz kojeg učiš i život koji živiš

Te noći Lina je isključila obavijesti aplikacije, a zatim je i sama otvorila nakon deset minuta. Njena kolegica je objavila još jednu sliku s onog putovanja: more u zalazak sunca. Sjetila se reda «Ako posrneš», pa je ponovila pitanje pred tom slikom: Želim li ja ovo zaista? Shvatila je da joj ne nedostaju ni more ni putovanje, već samo jedan sat u kojem niko ništa ne traži od nje i u kojem ona ništa ne čeka: ni računovodstvenu tabelu, ni očevu česmu, ni odgovor na razgovor za posao. Rekla je to svom mužu, a on reče: «Onda ostavimo suđe malo po strani». Nasmijala se, gledajući u pun sudoper. Dogovorili su se za pola sata poslije večere, bez posla i bez ekrana.

Sljedeće večeri, poslije večere, Lina je stavila svoj telefon na kuhinjsku policu, a muž je stavio svoj telefon pored njenog. Ostavila je suđe u sudoperu i sjela pored prozora dnevne sobe sa šoljom čaja, dok je muž sjeo blizu nje. Iza ovog prozora nije bilo mora; iza njega je bila njihova ulica i svjetlo dućana preko puta. Nije ustajala da vidi je li stigao odgovor na intervju. Popila je čaj dok je bio topao.

Suptilnija maska

Publika nisu uvijek hiljade pratilaca. Ovo je suptilnija maska od uljepšane slike: mali tim koji zna tvoje ime, a od kojeg čekaš da o tebi kaže ono što ti sam ne govoriš jasno.

Nakon pobjede koju je Karim donio svom timu u igrici, iz njega je izletjela rečenica koja se počela ponavljati: «Nisam ja ništa uradio».

Vježbao je tu rundu s timom sedmicama, a ipak je to rekao, i onda zašutio čekajući.

Karim se nasmiješio i ostavio mali prostor u razgovoru za pohvalu. Njegov kolega iz tima reče kroz smijeh: «Tačno, nismo te uopće ni vidjeli u rundi». Karim pomjeri miša i zatvori prozor za razgovor. U sljedećoj rundi ponovio je svoju staru rečenicu: «Nisam ja ništa uradio». Primijetio je da je to izgovorio tek kada su drugi zašutjeli.

Odmaknuo je malo slušalicu. Na ekranu je bio dnevnik treninga u kojem je proveo sedmice, a u razgovoru rečenica koja kaže da nije uradio ništa. Otvorio je polje za unos teksta i napisao dugačak odgovor objašnjavajući šta je uradio u toj rundi, a onda se zaustavio. Začuo se glas njegovog kolege: «Karime, čuješ li me?». Karim obrisa čitav odgovor i reče: «Čujem te».

Jedna rečenica ne otkriva namjeru onoga ko je izgovara. Ono što se može primijetiti jeste stalno umanjivanje truda i čekanje da neko kaže suprotno.

Sezer, Gino i Norton nazvali su miješanje hvalisanja s pritužbom ili prividnom skromnošću «lažnom skromnošću» (humblebragging)⁷. U njihovim eksperimentima ovaj stil je djelovao manje iskreno od otvorenog hvalisanja; ovo je rezultat koji se odnosi na utisak slušaoca, a ne prozor u namjeru svakog govornika.

U sljedećem razgovoru Karim poče: «Nisam ja...», pa se zaustavi. Kolega se nasmija i reče: «Ponovi». Karim pogleda u dnevnik treninga, pa reče: «Uložio sam trud u ovo i ponosan sam na to». Tim zašuta na trenutak. Kolega reče: «I zaslužio si». Grč nije nestao, ali nije povukao svoju rečenicu da bi ih prisilio na pohvalu. A kada mu je kolega ispravio jedan zadnji potez u rundi, umalo je počeo objašnjavati zašto nije pogriješio, a onda reče: «Da, u pravu si po tom pitanju».

Runda se završila. U njoj je rekao dvije rečenice koje ranije nije govorio: uloženi trud i grešku koju može ispraviti. Nakon njih nije čekao pohvalu, niti je branio čitavu rundu. Zatvorio je dnevnik treninga, skinuo slušalice i ugasio ekran ne vraćajući se u razgovor da vidi ko je odgovorio.

Priznavanje stvarnog truda i prihvatanje tačne primjedbe ne trebaju brojač. Ko kaže «da, u pravu si», ostavlja prostor i da kaže «prekršio sam obećanje». Osoba u čije mišljenje imaš povjerenja može biti iskren svjedok za oboje.

Stranica koja se ne objavljuje

Uzmi pet minuta, bez telefona u blizini, i zapiši u svesku: Koji profil ti krade više nego što te uči? Pokušaj ga sakriti na samo jednu sedmicu. Zatim se zapitaj: Koje se osjećanje prikazuje na tvom profilu, i osjećaš li ga zaista ovih dana? Zapiši i rečenicu kojom umanjuješ svoj trud pred onima koji te poznaju, i šta čekaš da kažu poslije nje.

Zatim zatvori svesku. Niko ne treba vidjeti ovu stranicu, i upravo to je čini vrijednom pisanja.

Nakon groznice koja ga je držala u krevetu dvije sedmice, Karim se nije vratio listu za trčanje, ali je nazvao oca iz svoje sobe u domu da mu kaže svoju novu rečenicu: «Uložio sam trud u ovaj semestar i ponosan sam na to». Otac je zašutio na trenutak, a zatim rekao: «Svaka čast. Ali…».