Riječ koja se ne vraća — Ostavka na samoga sebe

Knjiga kraj vrata

Karim se vratio u porodičnu kuću tokom semestralnog raspusta. Na petkovom ručku, dok je cijela porodica sjedila oko stola, amidža ga upita o studentskom domu, a zatim se okrenu prisutnima i prije nego što je čuo odgovor: «Sjećate li se noći pred ispit iz matematike u srednjoj školi?». Ispriča kako se Karimova majka probudila u tri ujutro, vidjela svjetlo ispod sinovljevih vrata i pomislila da uči. Otvorila je vrata i zatekla ga u krevetu; telefon koji je ostavio na punjaču u kuhinji bio mu je u ruci, sa slušalicama na ušima, dok je šaputao svom timu: «Samo još jednu rundu». A knjiga iz matematike ležala je zatvorena na podu.

Svi se nasmijaše, a Karim se nasmija s njima. Zatim amidža dodade: «A ovaj je htio da živi sam! Ko će mu tamo gasiti ekran?». Smijeh postade još glasniji. Osmijeh ostade na Karimovom licu, dok mu se komadić hljeba slomi među prstima. Umalo reče: «Nisam više onaj dječak». Onda se sjeti noći u domu koje je probdio uz igru dok svjetlo nije ušlo kroz prozor, pa mu riječ ostade iza zuba.

Uveče njegova mlađa sestra donese svoju knjigu u njegovu sobu. Poravna stranicu dlanom i ispravi savijeni ugao. Stade kraj vrata i reče: «Izaberi stranicu». Nije pogledao u knjigu. Gledao je u ugašeni ekran svog telefona, u kojem su se ogledale njegove oči.

Počela je glasno okretati listove. Rame mu se podiže, a vilica zategnu; smijeh s ručka još mu je odzvanjao u ušima. Sestra privuče malu stolicu pored njega; prepoznao je zvuk njenog struganja po pločicama, zvuk koji je volio prije nego što je otputovao. Ovaj put pruži ruku na naslon stolice da je zaustavi. Ona stavi prst na prvi red i poče čitati.

Karim naglo povuče stolicu i povika na sestru: «Ostavi me na miru!». Prestala je čitati. Zatvori knjigu objema rukama i ode brišući obraz rukavom.

Izašao je u kuhinju i stojeći popio vode. Promijenio je mjesto, ali rečenica je izletjela prije njega. Počeo se pravdati: nije prestajala otkako je ušla, i niko ne shvata koliko je umoran. Otvorio je slavinu bez potrebe, a zatim je zatvorio prije nego što se čaša napunila. Iz susjedne sobe dopirao je prigušeni glas sestre koja je čitala. Nije čitala njemu, a on nije nalazio riječ kojom bi ušao kod nje.

Koliko puta si progutao riječ pred nekom osobom, a ona je zatim izbila pred nekim drugim? Možda čuješ upozorenje u ramenu i vilici prije nego što čuješ samu rečenicu. Srdžba je tu; ali gdje ćeš smjestiti njenu riječ i ko će platiti njenu cijenu?

Srdžba nije neprijatelj

Srdžba je prirodno osjećanje, a ponekad i korisno. Smiren čovjek nije onaj koji se nikada ne naljuti.

Američki istraživač Ryan Martin posvetio je karijeru proučavanju srdžbe same po sebi, a ne tek kao stavke na općoj listi emocija. U svojoj knjizi Why We Get Mad¹, objašnjava da je srdžba najčešće glasnik: govori ti da je neko prešao granicu, da se dogodila nepravda ili da neka potreba nije ispoštovana.

Između srdžbe i riječi postoji prozor koji možda ne traje duže od jedne minute. Snaga nije u tome da se ne naljutiš, već u tome da vladaš tom minutom. Ona ti može izmaći kroz viku, ili gutanjem riječi kao da je stvar završena.

Kada iskra ode na drugo mjesto

Psihologija naziva prenošenje srdžbe na nekog ko nije njen uzrok premještanjem (displacement). Možda ušutiš pred osobom kojoj ti je teško uzvratiti, a onda riječ izleti pred nekim bližim, na koga možeš podići glas. Smirenost na ručku ne znači da je srdžba nestala; njoj su potrebna vrata koja vode do njenog stvarnog uzroka.

Tačno znati šta je u tebi

Kada bi pitali Karima šta osjeća, rekao bi: ljut sam. To je tačan odgovor, ali nepotpun.

Psihologinja Lisa Feldman Barrett proučava kako nastaju naše emocije. U svojoj knjizi How Emotions Are Made², nudi objašnjenje koje ne tretira srdžbu kao gotov fajl koji se svaki put otvara na isti način. Prema ovom tumačenju, mozak koristi tvoja prošla iskustva i ono što se dešava oko tebe da bi tjelesnim senzacijama dao značenje. A tvoj rječnik je dio onoga čime učiš razlikovati ta iskustva. Šta nas onda sprečava da potražimo precizniju riječ?

Ko posjeduje precizniji rječnik, najčešće posjeduje i veću samokontrolu. «Ljut» je jedna riječ koja nosi mješavinu: to može biti poniženje, nemoć da se odgovori, ili strah od gubitka poštovanja. Svako od ovih stanja zahtijeva drugačiji odgovor.

Istraživačica Susan David u svojoj knjizi Emotional Agility opisuje dva obrasca³: «potiskivač» gura osjećanje u stranu, a «preživač» ga iznova vrti u glavi bez ikakvog pomaka. Ona predlaže treći put: precizno imenovati osjećanje, pogledati ga s radoznalošću, a zatim postupiti u skladu sa svojim vrijednostima. Kao da kažeš: «Trenutno se osjećam povrijeđeno, ali ću ipak pažljivo birati riječi».

Nakon povlačenja

Enes ibn Malik prenosi da je hodao s Poslanikom, s.a.v.s., koji je na sebi imao nedžranski ogrtač s grubim rubom. Sustigao ga je jedan beduin i snažno povukao za ogrtač, tako da je Enes vidio trag ruba ogrtača na vratu Poslanika, s.a.v.s. Zatim je beduin zatražio da mu se udijeli imetak. Enes spominje šta se nakon toga dogodilo: Poslanik, s.a.v.s., se okrenuo prema njemu, nasmiješio se i naredio da mu se dā dar⁴.

Pogledaj šta se desilo nakon tog povlačenja. Fizički trag je vidljiv u predaji, a zahtjev je uslijedio odmah nakon toga. Ipak, odgovor nije poprimio oblik samog povlačenja. Možemo jasno razdvojiti ova dva postupka.

Kratka pauza koju sebi dajemo prije odgovora jeste prilika da izaberemo reakciju, pri čemu zadržavaš pravo da govoriš o samoj situaciji. Enes završava opis te reakcije: «pa se okrenuo prema njemu, nasmijao se i naredio da mu se dā dar» (El-Buhari, 3149).

Kada osjećanja nestanu, kuda odlaze?

Psiholog James Gross proveo je eksperiment⁵: dobrovoljcima je prikazao uznemirujući snimak amputacije ruke. Od jedne grupe je zatražio da sakrije svoje izraze lica, od druge da posmatra snimak s neutralnim stavom koji smanjuje uzbuđenje, dok je treća grupa gledala snimak uobičajeno.

Oni koji su skrivali izraze lica nisu osjećali manje gađenje od grupe koja je gledala uobičajeno, ali su pokazivali manje vanjskih izraza svojih osjećanja. Izvana su djelovali smirenije, a da se samo osjećanje nije smirilo.

Još je čudnije što je skrivanje izraza bilo praćeno većom aktivnošću u simpatičkom nervnom sistemu. Potiskivanje nije prestanak osjećanja, već napor da se ono sakrije, i to ima svoju fiziološku cijenu.

S druge strane, oni koji su preinačili procjenu prizora (kognitivno preoblikovanje) osjetili su stvarno smanjenje gađenja, bez povećanja fiziološke uzbuđenosti u poređenju s uobičajenom grupom. U svom životu potraži drugačije čitanje situacije koje otvara mogućnost izvan prve grube osude.

Kasnije je Gross, zajedno s Oliverom Johnom, proučavao regulaciju emocija u svakodnevnom životu⁶. Navika skrivanja izražavanja emocija bila je povezana s manjim zadovoljstvom životom i slabijim društvenim odnosima. To je povezanost koja ne dokazuje da je samo potiskivanje uzrok, ali te poziva na pitanje: da li šutnja, za koju misliš da štiti ljude oko tebe, zaista čini da ti oni budu bliži?

Potiskivanje samo po sebi ne otvara vrata onome što te uznemirilo, a eksplozija može usmjeriti tvoje riječi na pogrešnu osobu. Nije dovoljno samo šutjeti, niti samo vikati. Potreban ti je treći put.

O značenju kontrole reakcije kaže se: «Nije snažan onaj ko pobjeđuje u hrvanju, nego je snažan onaj ko vlada sobom u srdžbi» (El-Buhari, 6114)⁷.

Potrebni su ti koraci u toj istoj minuti, i vrata kroz koja će osjećanje izaći kasnije. Nazovi ovo primirjem, a ne predajom.

Kratko primirje i prava vrata

Kada ga koristiti: Kada osjetiš srdžbu i spremaš se odgovoriti, ili primijetiš da je istresaš na nekog drugog. Trajanje: Predložena pauza od deset minuta, a zatim termin za razgovor s osobom iz date situacije kada se smiriš.

Precizno imenuj ono što je u tebi: Nemoj se zadovoljiti sa «ljut sam», niti sa «dobro sam». Zapiši jednu rečenicu: «Osjetio sam... kada...». Šta je u toj srdžbi: poniženje, nemoć da se odgovori, ili strah? Precizno imenovanje može smiriti uzburkano osjećanje.
Odmah promijeni položaj tijela: Ako stojiš, sjedni. Ako srdžba i dalje raste, lezi, ili napravi nekoliko koraka dalje od tog mjesta.
Odloži riječ, a ne osjećanje: Imaš pravo biti ljut, ali daj sebi vremena prije nego što odgovoriš u afektu. Daj sebi deset minuta prije bilo koje poruke, rečenice ili odluke.
Odvoji veličinu od uzroka: Prije nego što istreseš srdžbu na prvu osobu koju vidiš, zapitaj se: je li sve ovo zbog ove male situacije? I ko ju je zapravo izazvao? Tvoj mlađi brat, prijatelj ili kolega s učenja ne zaslužuju račun koji je ispisao neko drugi.
Otvori osjećanju njegova prava vrata: Preispitivanje procjene ne znači odricanje od tvog prava. Umjesto «nema potrebe komplikovati stvari» ili «sada to ionako ništa ne mijenja», probaj: «Ovo me uznemirilo i tome ima mjesta kasnije: razgovarat ću s tom osobom u mirnom trenutku, ili ću to zapisati, ili isplanirati drugačiji dan.»

Ako posrneš: Otvori vrata popravljanja jasnim izvinjenjem onome do koga je tvoja srdžba stigla.

Ako nekoga povrijediš u afektu, jasno se izvini: «Pogriješio sam što sam povikao na tebe. Bio sam uznemiren zbog nečeg drugog, i to ne opravdava ono što sam uradio. Pokušat ću popraviti posljedice toga.»

Sljedeći ručak

Ujutro je Karim stajao kraj kuhinjskih vrata dok je njegova sestra skupljala mrvice u svoj tanjir. Počeo je: «Bio sam uznemiren...». Ona podiže pogled prema njemu. Zastao je; čuo je u toj rečenici put koji ponovo prebacuje krivicu na nju.

Sjetio se vrata popravljanja i rekao: «Pogriješio sam što sam vikao na tebe. Moja srdžba nije bila tvoja krivica». Kraj drugih vrata stajao je njegov otac. Pogledao ih je oboje, okrenuo se i otišao bez riječi.

Sestra nije odmah otvorila knjigu. Reče: «Jučer sam izabrala dugačku stranicu». Karim sjede pored nje: «Pročitat ćemo je iz dva puta». Pročitala je prvi red i zapela na jednoj riječi. On je sačekao.

Sljedećeg petka za ručkom amidža je ponovo pokrenuo priču o tri ujutro. Karim osjeti vrelinu u ušima i imenova ono što osjeća: poniženje pred svima. Zatraži dozvolu da ode u kuhinju prije nego što riječ izleti, i tamo presjedi deset minuta. Kada je amidža krenuo prema svom autu, Karim pođe s njim i reče: «Priča o onoj noći me stidi pred svima. Molim te, nemoj je više ponavljati». Amidža reče: «Bila je to samo šala». Karim odgovori: «Znam. I ne želim to više slušati». Amidža zašuta na trenutak, a onda reče: «Kako god želiš». Uveče mu sestra stavi svoju knjigu u krilo: «Izaberi stranicu». Ovaj put pogleda u knjigu, izabra stranicu i primače joj malu stolicu.

Ko plaća cijenu tvoje srdžbe?

Nemoj odgovarati na brzinu, uzmi vremena:

Koja osoba podnosi tvoju srdžbu više od drugih, iako je najmanje kriva za nju?
Da vratiš sat deset minuta unazad prije posljednjeg puta kada si povisio ton, šta je to što te uznemiravalo a nisi nikome rekao?

Iste te večeri, prije nego što je Lina izašla iz auta ispred sestrine kuće, telefon joj zasvijetli s obavijesti o jednom novom imejlu. Spustila je ključ na sjedište pored sebe i otvorila poruku koja je stigla nakon sedmica čekanja.