Ostavka na samoga sebe
Čitaj ovo poglavlje kao što se čita knjiga: stranice se prelistavaju, a tvoje mjesto ostaje sačuvano.Otvori ovo poglavlje u knjizi

Treći dio

Ono što nikome ne govorimo

Glas koji te kori svake noći, bijes koji gutaš pa eksplodiraš, prolazna misao koja te plaši i «šta ako» koje ti krade san. Skrivamo ih kao da pripadaju samo nama. U ovom dijelu stavljamo ih na sto: razumijemo šta se događa i razlikujemo ono što možemo uraditi od onoga što nije u našim rukama.

Deveto poglavlje

Glas koji te kori svake noći

Zašto nas strogost prema samima sebi ne čini boljima?

Oko 6 minuta čitanja

Traka učitavanja

Karim je vratio igricu na telefon, a zatim gledao traku učitavanja kao da čeka vijest od nekoga koga ne želi sresti. Izbrisao ju je prije sedmicu dana. A one noći kada je napisao papir «Za mog oca, ili za mene», ostavio je telefon daleko od jastuka.

Sada je prošlo jedan sat poslije ponoći. Jedan član tima je napisao: «Tvoje mjesto je ostalo prazno». Karim je pogledao cimerov krevet; jorgan je bio miran, a lice okrenuto prema zidu. Pritisnuo je dugme za ulazak.

Runda se završila. Sjeo je na ivicu kreveta i stavio telefon među koljena. Na podu pod njegovim nogama ležao je omot od hrane koji je obećao pokupiti prije spavanja. Glas je rekao: «Nema dobra u tebi». Rečenica je bila kratka, s pauzom koju je prepoznavao iz očevog govora.

Otvorio je ladicu da uzme papir. Na dnu je ostala koverta koju mu je otac pružio pred put. Plašio se da u njoj piše isto ono što govori taj glas.

Jorgan na drugom krevetu se pomjerio. Cimer je upitao: «Zar ne spavaš?». Karim je odgovorio: «Evo sad», i nije se pomjerio. Na ekranu je brojač čekanja rastao, a zatim se pojavio poziv za novu rundu.

Karim je ponovo izbrisao igricu. Osjetio je olakšanje kada je ikona nestala. Izvukao je papir i napisao: «Ja…». Nakon toga nije našao ništa osim riječi koje je znao napamet.

Pokušao je napisati odgovor prijatelju koji je napravio istu grešku. Izašla je blaga rečenica, pa ju je precrtao: činilo mu se kao da sebi daje dozvolu za sutra. Prešao je s presude na odbranu, a zatim se vratio na presudu. Ustao je da ugasi lampu, a papir je i dalje bio bez vremena, bez radnje i bez sljedećeg koraka.

Možda ti je poznato ovo suđenje: napraviš grešku, a zatim počneš nabrajati dokaze da ne valjaš. Ali šta se dešava nakon presude? Ako te ona vraća na isti postupak, treba li ti onda strožiji sudija, ili rečenica koja ti ostavlja radnju koju možeš popraviti?

Dvije rečenice, između kojih je čitava godina

«Pogriješio sam» i «Loš sam» dvije su kratke rečenice koje zvuče slično. Razlika između njih mijenja sve.

Izraz «pogriješio sam» opisuje radnju. Desila se u određenom trenutku, i ima posljedicu na čijem popravljanju možeš raditi, zbog koje se možeš izviniti ili iz nje naučiti.

A izraz «loš sam» donosi presudu o cijelom biću. Nema kraja niti mogućeg popravka, jer ne govori o radnji, već o tebi samom.

Psiholozi razlikuju dva osjećaja koja zvuče blisko, ali imaju veoma različite posljedice. Krivica je uznemirenost zbog određenog postupka. A sram je uznemirenost zbog cjelokupnog sopstva.

Istraživačice June Tangney i Ronda Dearing objedinile su decenije studija o ovoj razlici1. Otkrile su gotovo postojan obrazac: onaj ko naginje osjećaju krivice više nego sramu, najčešće teži izvinjenju, popravljanju i nastojanju da ne ponovi postupak.

A onaj ko tone u sram, više teži poricanju, prebacivanju krivice na druge ili ljutnji na onoga ko ga podsjeti na grešku. Ponekad se vraća na isti postupak iznova, samo da bi pobjegao od osjećaja srama.

Zašto te strogi prijekor vraća na isto mjesto?

Psiholog Paul Gilbert utemeljitelj je onoga što se naziva terapijom usmjerenom na saosjećanje. U svojoj knjizi The Compassionate Mind postavlja pitanje koje na prvi pogled izgleda neobično2: zašto tvoje tijelo grubu riječ iznutra tretira kao stvarnu opasnost izvana? Odgovor je da oštra samokritika u tijelu aktivira odgovor sličan odgovoru na stvarnu opasnost.

Gilbert ovaj odbrambeni sistem naziva «sistemom prijetnje». Tvoje tijelo želi pobjeći od osjećaja, a ne suočiti se s radnjom. A najbliži put za bijeg jeste navika za koju znaš da će ga otupiti, makar na nekoliko trenutaka.

Nasuprot tome, Gilbert opisuje drugi sistem, koji naziva «sistemom umirivanja». U njemu se tijelo smiruje dovoljno da može sagledati grešku. Ne bježi od nje, niti od samog sebe.

Pa šta je alternativa ovom sistemu prijetnje? Istraživačica Kristin Neff pionir je istraživanja samosaosjećanja. U svojoj knjizi Self-Compassion opisuje ovo stanje jednostavnim primjerom3: poslije greške postupaj sa sobom onako kako bi postupio s prijateljem koji je pogriješio. Samosaosjećanje ne znači opravdavanje postupka, niti prestanak žaljenja zbog njega. Ono znači smireno priznavanje greške, bez pretvaranja u presudu o tvojoj cjelokupnoj vrijednosti.

Istraživačice Juliana Breines i Serena Chen testirale su ovu ideju u različitim eksperimentima. U jednom su tražile od učesnika da se prisjete situacije u kojoj su nekome nanijeli nepravdu, a u drugom su im dale težak test na kojem su postigli loše rezultate.

Pisanje jezikom saosjećanja povećalo je želju za ispravljanjem greške, a podsticanje samosaosjećanja povećalo je vrijeme koje su učesnici proveli učeći za sljedeći test. Poređenje je vršeno s grupama koje su jačale samopoštovanje, koristile pozitivno skretanje pažnje ili nisu imale nikakvu intervenciju, zavisno od eksperimenta4.

A rezultat se ne zaustavlja na jednom trenutku u laboratoriji. Istraživač Michael Wohl i dvojica kolega pratili su studente prije dva uzastopna ispita iz istog predmeta5. Opraštanje sebi za odgađanje učenja za prvi ispit bilo je povezano sa smanjenjem prokrastinacije koju su studenti prijavili prije sljedećeg ispita. Opraštanje ovdje nije dovelo do većeg odgađanja, već do bržeg povratka učenju.

﴿قُلْ يَا عِبَادِيَ الَّذِينَ أَسْرَفُوا عَلَى أَنْفُسِهِمْ لَا تَقْنَطُوا مِنْ رَحْمَةِ اللَّهِ﴾ Reci: "O robovi moji koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost!" (Ez-Zumer: 53)6

Primijeti kome se obraća. Ne «pravednicima», već «onima koji su se prema sebi ogriješili», to jest onima koji su mnogo griješili, a ne samo jednom. Pa ipak, obraćanje počinje riječima «O robovi Moji», a ne nekom strožijom riječju.

Glas prijatelja

Kada ga koristiti: Poslije greške koju pretvaraš u presudu o cijelom svom biću. Trajanje: Pet minuta za pisanje, a zatim jedan korak u toku narednog sata.

Isprobaj ovaj alat kada te unutrašnji glas stavi na optuženičku klupu:

  1. Imenuj glas. Kada čuješ rečenicu poput «nema dobra u meni», zastani na trenutak. Reci sebi: «Ovo je glas presude, a ne glas istine».
  2. Zapitajte se: Šta bih rekao prijatelju? Zamisli prijatelja kojeg voliš kako ti dolazi i priča da je uradio potpuno istu stvar. Zapiši rečenicu kojom bi mu odgovorio. Vrlo vjerovatno to ne bi bilo: «Nema dobra u tebi».
  3. Opiši radnju, a ne identitet. Zapiši ono što se desilo u rečenici činjenica, a ne presude: «Uradio sam to i to u toliko sati», a ne «ja sam propalica».
  4. Sjeti se da nisi sam. Mnogi drugi su doživjeli isto posrtanje, čak i ako ti to nikada nisu rekli. To ne opravdava postupak, ali ti oduzima iluziju da si ti jedini izuzetak.
  5. Izaberi jedan mali korak sada. To nije obećanje savršenstva. Već jedna konkretna radnja u narednom satu: otići na spavanje, malo prošetati ili poslati poruku prijatelju.

Ako posrneš: Opiši novi postupak u jednom redu, a zatim izaberi svoj sljedeći korak; nemoj ponovo ispisivati presudu protiv sebe.

Dvije sedmice kasnije Karim se vratio igrici u jednoj teškoj noći. Čuo je staru rečenicu i počeo pisati odgovor na nju. Ispunio je pola stranice prije nego što je primijetio: započeo je novo suđenje, samo malo mirnijim tonom.

Pročitao je red «Ako posrneš». Podvukao je crtu ispod napisanog i zabilježio: «Otvorio sam igricu u jedan i deset, i ostao četrdeset minuta». Imenovao je ono što se desilo, a zatim pogledao na sat. Njegov sljedeći korak bio je da popije vode i ode na spavanje.

U kuhinji je zatekao cimera kako čeka da voda proključa. Upitao ga je: «Nastavljaš igrati?». Karim je rekao: «Ne. Izgubio sam četrdeset minuta, a ne cijelu noć». Napunio je šolju i nije spominjao spiskove iz proteklih godina. Cimer je rekao: «Ugasi svjetlo u hodniku kad se budeš vraćao».

Ugasio je svjetlo u hodniku i prošao pored stola. Koverta je ostala u ladici; njeno otvaranje nije bilo korak za večeras. Povukao je jorgan do ramena i zaspao.

Prije nego što zaspiš

Zapiši u bilježnicu, ili bilo gdje gdje te ništa neće ometati, i odgovori iskreno:

  1. Koju rečenicu tvoj strogi glas obično izgovara poslije greške? Zapiši je tačno onako kako je čuješ.
  2. Da je prijatelj to rekao o sebi pred tobom, šta bi mu odgovorio?
  3. Koji mali korak možeš učiniti večeras, umjesto da doneseš konačnu presudu?

A u noći putovanja kući, Karim se tri puta osvrnuo prema ladici prije nego što je ugasio svjetlo. Odnio je torbu do vrata, zatim se vratio po punjač za telefon, a kovertu ostavio iza sebe.

Reference (6)
  1. 1Tangney, J. P., & Dearing, R. L. (2002). Shame and Guilt. Guilford Press.
  2. 2Gilbert, P. (2009). The Compassionate Mind: A New Approach to Life's Challenges. Constable.
  3. 3Neff, K. (2011). Self-Compassion: The Proven Power of Being Kind to Yourself. William Morrow.
  4. 4Breines, J. G., & Chen, S. (2012). Self-compassion increases self-improvement motivation. Personality and Social Psychology Bulletin, 38(9), 1133–1143.
  5. 5Wohl, M. J. A., Pychyl, T. A., & Bennett, S. H. (2010). I forgive myself, now I can study: How self-forgiveness for procrastinating can reduce future procrastination. Personality and Individual Differences, 48(7), 803–808.
  6. 6Kur'an, sura Ez-Zumer, ajet 53. Tekst ajeta.