Izuzetak koji si sebi dozvolio

U proljeće, Karim je bio kod kuće za vikend, i u petak u podne pošao je s ocem u džamiju. Zakasnili su, i kada su stigli, glas hatiba već je dopirao s razglasa. Otac nije našao parking. Zaustavio je auto nasred uske ulice blizu džamije, tako da pored njega nije ostao prolaz za drugi automobil. Ugasio je motor i rekao: «Nekoliko minuta, pa se vraćamo». A Karim je znao da očevih «nekoliko minuta» petkom obuhvata hutbu, namaz i selam sa pola mahale.

Izašli su i krenuli prema vratima. Bijeli automobil stigao je do očevog auta i zaustavio se: ispred njega nije bilo prolaza, a iza njega je bio drugi automobil koji ga je sprečavao da se vrati unazad. Vozač je zatrubio jednom kratko, a zatim jednom dugo. Karim se okrenuo. Otac je već stigao do vrata džamije i sagnuo se da izuje cipele.

Karim je htio reći: «Babo, auto blokira put». Ali otac je na pragu džamije, a hatib govori. Da je to rekao sada, izgledalo bi kao prigovor na sam namaz, a ne na automobil. Zašutio je i izuo cipele pored očevih. A s ulice se sirena začula i treći put.

Možda poznaješ ovu nelagodu: vidiš postupak koji šteti drugome, a njegov uzrok je plemenit, pa šutiš kako tvoj prigovor na postupak ne bi izgledao kao prigovor na ono što voliš. A možda si i sam počinilac takvog djela. Automobil blokira put; mijenja li izgovor pravo onoga ko čeka iza njega, ili samo popravlja sliku vlasnika o samom sebi?

Izgovor koji je promijenio pitanje

Otac drži do jednog termina, a zatim izuzima tuđe pravo onda kada je on taj koji ima korist. To je postupak koji preispitujemo, a da nam nije potrebna presuda o čitavom njegovom životu.

«To je ibadet, pa nema veze»: to je pristrasno opravdavanje (motivated reasoning), traženje onoga što opravdava tvoj izbor umjesto njegovog preispitivanja. Ono mijenja pitanje s prolaza ljudi na ljepotu tvog odredišta. Ljepota odredišta ne otvara put niti vraća vrijeme onome ko čeka.

Moralno licenciranje (moral licensing) jeste korištenje kredita djela koje cijeniš da bi sebi dao dozvolu za drugu grešku: «Ja klanjam, pa imam pravo da…». To nije dijagnoza oca ili svakog klanjača; ispitujemo da li je u računicu ove situacije unio pravo drugoga.

Advokat u glavi može reći: svi to rade, ili prostor je uzak. Ponavljanje ne daje dozvolu, a skučenost prostora ne čini drugog vozača odgovornim da to rješava svojim vremenom. Dio dostupan za ispravku jesu položaj automobila i vrijeme polaska.

Kada se promijeni počinilac djela

Zapitaj se: «Da je to neko drugi uradio iz ovosvjetskog razloga, da li bih to prihvatio?». Zamisli isti taj automobil ispred prodavnice, a vlasnik kaže da se neće zadržati u kupovini onoga što mu treba. Ako bi prigovorio, šta se ovdje promijenilo osim priče koju pričaš o sebi? Pitanje vraća pravo na njegovu pravu mjeru, nakon što ga je izgovor prekrio.

Možda uzmeš tuđi red jer ti je sastanak važan, ili odgodiš vraćanje duga a onda spomeneš svoju sadaku. Svaka situacija ima svoje okolnosti, ali pitanje ostaje: ko snosi cijenu mog izbora, i da li je pristao na to?

Možeš prigovoriti na postupak bez suđenja o vjeri onoga ko ga čini, a on ga može ispraviti bez negiranja ibadeta koji voli. Odbrana cjelokupnog identiteta može sakriti malu grešku koja se može popraviti.

Mjesto na kojem ljudi sjede

Ebu Seid el-Hudri prenosi da je Poslanik, s.a.v.s., zabranio sjedenje po putevima. Ashabi rekoše da imaju svoja sijela na kojima razgovaraju, pa stiže odgovor: «Ako već ne možete bez toga, onda dajte putu njegovo pravo». Upitali su šta je njegovo pravo, pa je spomenuto obaranje pogleda, suzdržavanje od uznemiravanja, uzvraćanje selama, naređivanje dobra i odvraćanje od zla¹.

I priča se ne zaustavlja na potrebi onih koji sjede za njihovim sijelom. Ona prelazi na pravo onih koji prolaze pored njih. Sijelo ima funkciju za one koji sjede, ali put ne postaje njihovo vlasništvo zbog te funkcije.

Sijelo i automobil su različiti, ali ono što ih povezuje jeste posmatranje iz ugla onoga ko je pogođen tim postupkom. Ibadet ne ukida ljudska prava, a samo uklanjanje onoga što smeta s puta jeste jedan od ogranaka imana: «a najmanji je uklanjanje onoga što smeta s puta»².

Obrnuto pitanje

Nakon namaza otac je poselamio pola mahale, baš kako je Karim i očekivao, a zatim su izašli. Bijeli automobil bio je na svom mjestu, a vozač je stajao kraj otvorenih vrata. Namaz je završen, a put je i dalje bio blokiran. Karim je hodao pored oca i tiho ga upitao: «Da je neko drugi ovako parkirao auto ispred radnje da kupi namirnice, bi li ti to prihvatio od njega?». Otac nije odgovorio. Izvadio je ključ, podigao ruku prema vozaču u znak izvinjenja, a zatim pomjerio auto na ugao ulice. Bijeli automobil je prošao, a za njim i ostala vozila koja su zapela iza njega. Karim je sjeo pored oca, i nijedan od njih nije progovorio ništa sve do kuće.

Prilikom Karimove sljedeće posjete, u petak, otac je pokucao na njegova vrata pola sata prije ezana: «Hajmo». Parkirao je auto na parkingu iza pekare, podalje od uske ulice, ugasio motor i rekao: «Pet minuta pješke». Otišli su do džamije i stigli prije nego što se hatib popeo na minber.

Ko si ti kada daješ obećanje? Čuvaš li vrijeme onoga ko te poznaje, ili i vrijeme onoga čije ime uopće ne znaš? Prije svog sljedećeg termina odredi jednu stvar koju drugi mogu koristiti bez tvog ometanja. A njegovo pravo se ne mijenja tvojim izgovorom.

A kada se u subotu navečer vratio u svoju sobu u domu, Karim je prešao prstom preko ivice ladice. Koverta je bila unutra onako kako ju je ostavio, i po prvi put se nije plašio onoga što je u njoj. Nije otvorio ladicu, već je počeo raspakivati torbu.